Vrbovečki kraj obuhvaća područje Grada Vrbovca te općina Dubrava, Farkaševac, Gradec, Preseka i Rakovec. Riječ je o oko 520 km2 prostora, što čini manje od jedan posto kopnene površine Hrvatske (0,92 %). Krajnje točke toga prostora su Ledina i Marinkovac po osi sjever-jug, odnosno Rakovec i Kabel po osi istok-zapad. Na prvom modernom popisu stanovništva 1857. godine ovdje je živjelo 18.291 stanovnika. Godine 1910. u našem je kraju živjelo 33.836 stanovnika. Zadnje dostupne procjene Državnog zavoda za statistiku za kraj 2020. godine govore o 26.015 stanovnika.
Usprkos podjeli našega kraja na šest jedinica lokalne samouprave on u mnogim aspektima i dalje djeluje kao jedinstveni prostor. Javne ustanove i državne upravne službe nerijetko su jedinstvene za čitav vrbovečki kraj. Povijesno je ovaj kraj manje-više usredotočen na Vrbovec kao središnju točku. On je i u hrvatskom sustavu lokalne samouprave urbano središte čitavog kraja te točke kojoj gravitiraju mnogi životni procesi. Ipak, okolne općine su čuvari raznolikosti koja u raznim aspektima obilježava vrbovečki kraj. Prometno i komunikacijski kraj se sve više integrira u šire cjeline, čemu pridonose ne samo cestovna i željeznička infrastruktura nego naročito oblici suvremene digitalne komunikacije, koja je omogućila praktično normalni nastavak svih javnih i društvenih aktivnosti u uvjetima pandemije bolesti covid-19.
Život nam se u protekle dvije godine stubokom promijenio upravo zahvaljujući korona krizi. Od prvog lockdowna do danas živimo i radimo s puno nelagode, neizvjesnosti i bojazni za zdravlje i živote. Od ožujka 2020. do listopada 2021. broj umrlih osoba u Hrvatskoj je za 13% veći od petogodišnjeg prosjeka za isto razdoblje. Broj umrlih od korone od početka krize do sada doseže 12.000. Svatko od nas nažalost zna osobe iz naše blizine koje su umrle od korone. Otkako je stiglo cjepivo protiv te podmukle i opasne bolesti ipak živimo normalnije, aktivnosti i poslovi se vraćaju u kontaktne oblike, odnosno kako to uobičajeno kažemo – uživo. Uživo, ali s oprezom, s velikim brojem onih koji se još nisu cijepili, s novim sojevima virusa, s novim izazovima.
Korona je bolest koja se neće lako iskorijeniti, ako će se ikad. Dramatiziranje s kojim se susrećemo kod onih koji se bez medicinskog razloga ne kane cijepiti je plod slabog poznavanja, ali ponekad i nekih drugih razloga. Kako god bilo, svima nam to otežava povratak na način života i rada koji bi bili slični predkriznima. Kao pozitivna posljedica krize ostat će nam mnoštvo digitalnih usluga, brži i jednostavniji pristup s kompjutora i drugih uređaja, olakšana komunikacija i povezivanje sa svijetom. Kao dugoročna popratna okolnost ostat će nam jedna nova bolest koju prethodne generacije nisu poznavale. Kao što je gripa ostala prisutna trajno, tako bi mogao i virus SARS-CoV-2, tj. koronavirus 2019.
Usprkos digitalizacijom poduprtih novih oblika komunikacije i pružanja usluga, mnoge aktivnosti i poslovi se zbog pandemije odvijaju otežano i sa zdravstvenim rizikom. Svako okupljanje većeg broja ljudi predstavlja rizik brzog i lakog prijenosa virusa. Među djelatnostima koje su pogođene su sve one koje se baziraju na sudjelovanju većeg broja ljudi, od obrazovanja i kulture do sporta i raznih drugih javnih okupljanja. Baviti se sportom bez kontakta s drugima u mnogim je sportovima perdefinitionemnemoguće. Razne kulturne i umjetničke manifestacije u sličnoj su situaciji.
U umjetnosti je situacija dvoznačna, ali i diferencirana. Nisu sve umjetničke grane u jednakoj poziciji. Koronakriza nas upućuje da više pišemo, snimamo filmove i slikamo, ali nas ograničava u umjetničkom plesu, zajedničkom muziciranju ili u glumi. Baveći se pored mojeg redovitog posla i poezijom vidim da me kriza potakla da pišem i radim više. Izostavljajući iz rasporeda značajni dio aktivnosti zabavnog, turističkog i rekreativnog sadržaja u kojima bih dolazio u bliski kontakt s mnoštvom ljudi usredotočio sam se na pisanje, oblikovanje i istraživanje.
Osim nove knjige pjesama koju mi je pod naslovom „Intergalaktički peljar“ u studenome 2021. objavila izdavačka kuća Meandar media iz Zagreba, skupa s Franjom Simićem i suprugom Irenom pripremao sam knjigu o vrbovečkom pjesništvu. Ta je knjiga u završnoj fazi pripreme. Nadamo se da će biti objavljena u veljači 2022. godine.
Intenzivno istraživanje vrbovečkog pjesništva započeli smo u proljeće ove godine, ponukani željom napraviti pregled svih pjesnika koji su povezani s našim krajem. Početna nam je pretpostavka bila da je riječ o manjem broju autora, no s vremenom smo dolazili do novih imena i novih saznanja. Od manje publikacije, kako smo u početku planirali, došli smo do ozbiljne knjige.
U knjigu smo uvrstili 52 autora, od kojih je 37 povezano s područjem današnjeg Grada Vrbovca, a 15 s prostorom okolnih općina, i to sedam s Dubravom, troje s Farkaševcem, po dvoje s Gradecom i Presekom i jedan s Rakovcem. Što se područja današnjeg Grada Vrbovca tiče, riječ je o autorima koji su povezani ne samo sa središnjim naseljem, nego i s nizom prigradskih naselja, od Banova i Gornjeg Tkalca do Lonjice i Dijaneša.
Osim 52 autora koji su obrađeni na standardan način, navođenjem biografskih i umjetničkih podataka te predstavljanjem nekoliko njihovih pjesama, spomenuti su i drugi srodni oblici i s njima povezani autori. Među pedeset dvoje autora je devetnaest žena i trideset trojica muškaraca, od kojih neki i dalje stvaraju. Najstarija su imena iz obitelji Zrinskih, no tu su i druga poznata imena poput Nikole Krajačevića, Tituša Brezovačkog, Ljudevita Vukotinovića, Adama Patačića, Andrije Palmovića, Krunoslava Kutena, Antuna Gustava Matoša, Štefe Iskra Kršnjavi, Slavka Ježića, Josipa Velebita, Branka Čegeca i drugih.
Posebno smo ponosni da će u ovoj knjizi puno pjesama biti objavljeno prvi put. Tako smo u Novom Sadu pronašli jedinu objavljenu pjesmu Stjepana Mlinarića Zvonelka o slogi, u Državnom arhivu u Požegi pjesme iz rukopisnih zbirki Josipa Buturca, zatim pjesme kod nas slabo poznate Marije Angele Šustek, pjesme iz zbirki koje su u vlastitoj nakladi objavili Josip Ivoš, Nikola Otržan i drugi, dvije pjesme Stjepana Pajsara, kao i veći broj slabo poznatih pjesama drugih autora. Pronašli smo veći broj zbirki koje nisu registrirane u katalozima.
U knjizi je pored već navedenih zastupljen velik broj imena koja će zasigurno privući dodatnu pažnju čitatelja, i to ne samo onih iz našeg zavičaja. Među njima su Ivan Šaško, Jure Žgela, Ivan Rabuzin, Marija Barbarić Fanuko, Vojislav Vojo Šiljak, Dragan Vicković, Darko Vidović, Lidvina Luketa, Irena Skopljak Barić, Ivančica Komerički, Lidija Šustek, Ivan Sović, Katarina Zadrija…
Ne bismo istraživanje o vrbovečkom pjesništvu mogli obaviti sami. Pomogli su nam dr. sc. Vlaho Bogišić, Ivanka Dlaka, Ana Dobraš, dr. sc. Andrea Horić, Mateja Hrgovan, Nada Kušić, Svetlana Milašinović, Sanja Prijatelj, Tomislav Radonić, Lidija Šustek, Dragan Vicković i mnogi drugi. Svima smo zahvalni.
Što se može zaključiti o vrbovečkom pjesništvu povodom ove knjige? Riječ je o vrlo živom obliku umjetnosti koji je u našem kraju imao i još uvijek ima velik broj aktivnih autora. Premda u knjizi nismo obrađivali najmlađe autore, koji sudjeluju u manifestacijama kao što su Lidrano i slične, siguran sam da će u nekom novom izdanju knjige mnogi od njih također biti zastupljeni jer će u međuvremenu početi objavljivati u književnim časopisima, a neki će možda objaviti i knjige poezije. Nadam se da će im i ova knjiga biti poticaj.
Iako se svi dičimo imenima književnika našeg kraja, poezija je ipak slabo prisutna u široj lokalnoj javnosti. Mnogi autori, njihove pjesme i okolnosti života i rada i meni su prije ovog istraživanja bile nepoznate. Vjerujem da su neka imena potpuna nepoznanica za našu zajednicu. Malo tko zna da je tu boravio Matoš, da je Rabuzin bio vrbovečki zet, da je pjesme pisao i umro na dan izlaska svoje zbirke profesor Veterinarskog fakulteta i prorektor zagrebačkog Sveučilišta Josip Ivoš, da je iz našeg kraja značajni hrvatski glumac koji je pisao lijepu i zanimljivu poeziju Nikola Otržan, da ovdje u domu za starije i nemoćne osobe Sv. Kamilo de Lellis Caritasa Bjelovarsko-križevačke biskupije živi poznata književnica Marija Barbarić-Fanuko, da je Josip Buturac pisao i objavljivao pjesme u ranoj mladosti, ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini,a još su manje poznate neke druge okolnosti, iz dalje prošlosti.
Tako rijetko spominjemo kao vezane uz naš kraj Nikolu VII. Zrinskog, brata Petrovog, premda je on za Vrbovec bio možda i značajniji od brata koji se tu tek rodio. Nikola je naime bio vlasnik posjeda Vrbovec i Rakovec. Malo kad se spominje Ana Katarina Zrinski, koja je povremeno boravila u Vrbovcu. Da je župnik u Vrbovcu bio Adam Patačić, kasnije iznimno važan čovjek u samom vrhu vlasti Monarhije te nadbiskup u Kaloči koja je bila nadređena zagrebačkoj biskupiji, malo se zna u našem kraju. Isusovac Nikola KrajačevićSartorius je boraveći u Gornjem Tkalcu napisao najstariju poznatu tiskanu zbirku hrvatskih crkvenih pjesama. Antun Tomašić, dugogodišnji župnik u Lovrečkoj Varoši, inače rodom iz Dijaneša, 1788. i 1790. napisao važnu kajkavsku pjesmaricu pod naslovom Pjesmar. Kao kapelan je u Rakovcu služio Tituš Brezovački, poznati komediograf i pjesnik. U Dubravi je župnik bio Stjepan Mlinarić, veliko ime hrvatskog narodnog preporoda, a kapelan mu je bio Andrija Palmović, pjesnik koji je već u mladosti postao poznat, ali je nažalost mlad i umro tijekom službe u Dubravi.
Mnoštvo takvih detalja i okolnosti koje smo otkrili tijekom istraživanja sad su zabilježene u jednoj knjizi i bit će u budućnosti lako dostupne svima. Sličan trud zavrijedile su i druge vrste književne i umjetničke vrste. Naš kraj nema sustavnu i strukturiranu informaciju o književnicima koji su s njim na neki način vezani, s filmskim i kazališnim umjetnicima, slikarstvu, itd.
Na kraju, navikli čitati moje kolumne posvećene lokalnoj samoupravi i javnoj upravi općenito, pitate se kakve veze ima knjiga o vrbovečkom pjesništvu s tom temom. Velike i značajne. Istina je da smo dio bazičnih informacija o vrbovečkom pjesništvu našli u publikacijama koje su sponzorirale naše jedinice lokalne samouprave. Knjige poput Vickovićeve knjige o općini Farkaševac ili Butorčeve o Vrbovcu važan su dokument s podacima korisnima za različite produbljene analize. Očuvanje identiteta naših općina i manjih mjesta je važno.
No, s druge strane, sam omjer broja autora koje smo obradili a koji su vezani uz Grad Vrbovec i njegova naselja te uz okolne općine od 37 naprama 15 govori o Vrbovcu kao javnom, urbanom, kulturnom i umjetničkom središtu koje naprosto daje veće šanse razvoju pjesništva. Puno je značajnije to da bi više razmjene između autora iz naših šest lokalnih jedinica te njihova intenzivnija suradnja zasigurno bolje predstavilo naš kraj prema van, prema drugim dijelovima zemlje pa i šire od toga. Naposljetku, ta bi suradnja, da se institucionalizira, omogućila lakšu profilaciju autora, intenzivnije stvaralaštvo pa i selekciju po kriterijima kvalitete.
Vrbovečki kraj nema časopisa za umjetničke teme, kamo li za književnost ili – još uže – za poeziju. Bi li se naše lokalne jedinice mogle povezati makar na tom planu? Ne znam, to je pitanje za naše načelnike i vijećnike, za naše lokalne političare. Možda bismo trebali pokušati, vodeći se željom za razvojem umjetnosti i kulture na području koje je tako malo da bi, kad bismo ga s njegovih 26.000 stanovnika usporedili s lokalnim jedinicama u Velikoj Britaniji, bilo na predzadnjem mjestu. I to samo zato što se najmanja jedinica u toj zemlji, s vrlo ograničenom autonomijom posebnog tipa, nalazi na udaljenom arhipelagu sastavljenom od 55 malih otočića i hridi. Kako mnogi danas vole latinske poslovice, reklo bi se sapienti sat.
Uz želju da ostanete zdravi, živi i puni optimizma, želim vam svima sretnu novu 2021. godinu! I – ne zaboravite se cijepiti, osim ako imate medicinski razlog koji govori protiv. Cjepivo je rezultat ozbiljnog rada velikog broja svjetskih znanstvenika koji na njemu rade još od pojave virusa SARS-CoV-1 u studenome 2002., dakle gotovo dva desetljeća. Provjereno je i pouzdano štiti od težih oblika bolesti, s višekratnim cijepljenjem i od novih sojeva te ima niz drugih pozitivnih učinaka u zajednici. Cijepio sam se tri puta i ni jednom nisam imao nikakve nuspojave, normalno sam svaki put otišao na posao i radio.
Zapravo, kad ozbiljno razmislim, možda sam imao jednu nuspojavu. Svaki put sam poslije cijepljenja pisao sve bolju poeziju.
