Mali Otok, 2. rujna 1942. – Vrbovec, 23. srpnja 2011.
Prije deset godina preminuo je poznati vrbovečki nogometaš, sportski i prosvjetni djelatnik Ivan Baranašić Barac koji je zaorao duboki trag u sportskom, društvenom i prosvjetnom životu općine Vrbovec.
Rođen je u podravskom mjestu Mali Otok 2. rujna 1942. godine, u seljačkoj obitelji, oca Tome i majke Dore rođ. Valent, kao drugo dijete, jer je sestra rođena 8 godina ranije. Prva četiri razreda završio je u Imbriovcu, a ostala četiri u Legradu. Potom je nastavio školovanje u Učiteljskoj školi u Križevcima gdje je upoznao Josipa Pršu Josu iz Vrbovca. Nakon završene Učiteljske škole počeo je raditi 1962. godine u osnovnoj školi u Legradu, gdje je bio učitelj do 1964. godine.
Početak uspješnog nogometnog puta započeo je u Graničaru iz Legrada u kojem se odmah nametnuo svojim napadačkim talentom. To su osjetili i nogometaši Vrbovca kojem je Baranašić u Legradu zabio 6 golova. Predsjednik Vrbovca Dragutin Bertek Lun je poslije te utakmice zaprijetio Josipu Prši: „Ako ovoga centarfora ne dovedeš u Vrbovec, ideš u JNA u Makedoniju i traži mjesto izvan Vrbovca“. Kako je kasnije Baranašić izjavio: „Da spasim prijatelja Josu nakon odsluženja vojnog roka u JNA preselio sam 1965. godine u Vrbovec“.
U Vrbovcu je proživio ostatak života, igrao i stvarao nogometnu povijest, odgojio brojne generacije učenika i pronašao životnu družicu. Kao učitelj najprije počinje raditi u Područnoj školi Poljanski Lug, zajedno s Josipom Pršom, u kojem je bio 5 godina. Potom je preselio u Banovo gdje je radio u područnoj školi idućih 15 godina. Nakon toga je učitelj u Osnovnoj školi 7. svibnja u Vrbovcu, (današnja OŠ Krunoslava Kutena). Od 1997. do odlaska u mirovinu 2008. godine bio je učitelj u novosagrađenoj II. OŠ Vrbovec. Sklopio je brak u Vrbovcu s Anicom Hanaček, sportašicom (stolnotenisačicom).
Ivan Baranašić je za Vrbovec zaigrao u sezoni 1965./66. u kojoj Vrbovčani osvajaju prvo mjesto Međupodsavezne lige Zagreb skupina istok. Zajedno s Josipom Pršom čini ubojiti tandemu kojom je Joso namještao, a Ivan zabijao pogotke. Na kraju sezone 1966./67. PIK Vrbovec je prvak, Vrbovec viceprvak, a Bjelovar završava kao treći. Vrbovec u prvenstvu 1967./68. ponovo osvaja drugo mjesto, prvak je Bjelovar, a PIK Vrbovec je treći u Međupodsaveznoj ligi Zagreb Istok. U sezoni 1968./69. Vrbovec prelazi 1. A razred ZNS-a, a Ivan Baranašić naivno završava u redovima suparničkog tvorničkog kluba PIK Vrbovec. Bio je to veliki udarac za tadašnji Vrbovec koji nije ostvario naum da se plasira u Zagrebačku nogometnu ligu. Baranašić je u tandemu sa Stjepanom Petrovčićem zabio više od polovice golova za PIK Vrbovec. Međutim, Ivan Baranašić se ponovo vraća u staro jato u Vrbovec 1969., koji 1971. godine u vrijeme Hrvatskog proljeća vraća izvorno ime kluba Zrinski pod kojim je osnovan 1924. godine. Nakon što je izvršena fuzija između SD Zrinski i SD PIK Vrbovec početkom 1972. godine, Ivan Baranašić prekida sa seniorskim nogometom. Poslije je igrao za veterane Vrbovca od 1972. do 1976. godine. Sudjeluje u sportskom i društvenom životu igrajući za vrbovečke veterane na radničko-sportskim igrama „Susreti 6 komuna“, revijalnim i humanitarnim utakmicama poput Debeli – Mršavi.
Kao vrstan nogometaš okušao se i u sudačkim vodama. Sudački ispit je položio 1973. godine, ali nije dugo ostao u suđenju. Poslije bogate i uspješne igračke karijere posvetio se trenerskom poslu, položio ispit za trenera, te je najprije počeo raditi kao nogometni trener juniora u PIK Vrbovcu.
Ivan Baranašić sudjeluje u osnivanju NK Dinamo iz Banova 1976. godine. Tu se ponovo vraća u seniorski nogomet jer je u novoosnovanom Dinamu bio trener/igrač do 1978. godine. Svesrdno pomaže u početnom radu kluba kojem je veliki oslonac svojim bogatim nogometnim iskustvom. Time se aktivno uključio i u sportsko-društveni život Banova u kojem je tada živio. U sezoni 1977./78. Dinamo osvaja prvenstvo u Općinskoj B ligi Vrbovec. Dvije godine kasnije Ivan Baranašić je s Banovčanima prvak u prvenstvu 1979./80. u Općinskoj A ligi. Na trenerskoj klupi Dinama se nalazi u sezoni 1980./81. u Međuopćinskoj A ligi Zagrebačkog nogometnog saveza. Tada su Dinamo iz Banova i PIK Vrbovec bili jedini klubovi iz ONS Vrbovec u višim rangovima natjecanja, a trenerski Baranašićevi uspjesi s dinamovcima iz Banova nisu ostali nezapaženi u Vrbovcu.
Uslijedio je poziv iz PIK Vrbovca, koji se ne odbija, i Baranašić je preuzeo seniorski sastav u ljeto 1981. godine. Njegovo imenovanje primljeno je s velikim oduševljenjem kako među samim igračima tako i među navijačima od kojeg se očekivalo da konsolidira momčad, koja je imala velike ambicije u narednom prvenstvu. Te sezone 1981./82. PIK Vrbovec je završio na 3. mjestu. Kao trener osvojio je prvenstvo 1983./84. u Zagrebačkoj nogometnoj zoni te uveo pikovce u Regionalnu ligu zone Zagreb. To je bila prekretnica u PIK Vrbovcu koji je krenuo na put prema klubu pripadnosti renomiranih hrvatskih klubova. Istodobno to je bila ujedno i afirmacija vrbovečke generacije nogometaša: Antoliću, Amidžiću, Banoviću, Bistričkom, Borovčaku, Husanoviću, Klariću, braći Majcen, Madžaru, Markoviću, Mikcu, Ljatifiju, Palikući, Pekčecu, Pušiću, Smetišku i drugima, od kojih su neki na kraju ostvarili plasman u 2. HNL. PIK Vrbovec je 1984. godine osvojio kup ONS-a Vrbovec. Ivan Baranašić je zadnji vrbovečki trener koji je s vrbovečkim seniorima osvojio prvenstvo. Poslije tri natjecateljske sezone kao pobjednik odlazi s trenerske pozicije PIK Vrbovca.
Međutim, nije uzeo predah nego je u ljeto 1984. godine preuzeo vođenje veteranske momčadi PIK Vrbovca. Na kraju natjecateljske sezone 1984. osvaja prvo mjesto u II. ligi Sesvete i uvodi ih u viši rang natjecanja u I. ligi Istok ZNS-a. Baranašić je kao trener doveo veterane PIK Vrbovca u finale kupa ONS Vrbovec 1985. u kojem su bili poraženi od seniora PIK Vrbovca 2:5. Trener veterana bio je do ljeta 1985. godine. U smiraj sportske karijere obnašao je dužnost nogometnog delegata NS Vrbovec.
U bogatoj nogometnoj povijesti grada Vrbovca, Ivan Baranašić je kao nogometaš, trener i sportski djelatnik ostavio neizbrisiv pečat. Kao robustan napadač, silovitog i preciznog udarca lijevom i desnom nogom te izvrsne igre glavom nadavao se golova. Riješio je mnoge utakmice u korist Graničara, Vrbovca i PIK Vrbovca jer je bio u pravom smislu riječi rasni strijelac. Tako je primjerice u sezoni 1966./67. zabio 25 prvenstvenih golova, a u prvenstvu 1967./68. postigao 33 pogotka i bio prvi strijelac lige. Prema sjećanju zabijao je golove udarcima s glavom i s 20 m. Pred njim su strahovali protivnički vratari i to s razlogom jer je zabijao golove iz svih situacija i pozicija. Obrambeni igrači ga nisu štedjeli, ali nije on štedio niti njih jer je čvrsto, energično i beskompromisno ulazio u duel igru i zračne dvoboje. Koliko je samo zgoditaka zabio škaricama pa su mnogi dolazili na utakmice vidjeti i uživati u njegovim nogometnim majstorijama. Doživio je brojne ovacije na otvorenoj sceni brojnih navijača i nogometnih kibica. To je bila ujedno i jedina nagrada za nogometaše u vrijeme u kojem je Baranašić i njegova generacija igrala nogomet, za svoju dušu, svoj gušt, za svoj grad i svoje navijače. Nedvojbeno spada u sam vrh napadača koji su ikada igrali u Vrbovcu, a njih je bilo poput Stjepana Petrovčića, Vilima Klepca, Željka Mikca, Vladimira Borovčaka, Ivana Bencarića i Darka Pušića.
Bio je trener s pobjedničkim mentalitetom koji je tražio od igrača odgovoran i pošten pristup prema utakmicama, treninzima i klubu, gradeći istodobno zajedništvo i međusobno uvažavanje nogometaša kako na terenu tako i izvan njega. Neosporni trenerski autoritet koji je imao što prenijeti od svog bogatog nogometnog iskustva na mlađe naraštaje nogometaša u Vrbovcu i Banovu.
Zbog uspješne trenerske karijere mogao je birati „unosnija i zvučnija“ radna mjesta, ali je ostao uvijek vjeran svojoj prvoj ljubavi – učiteljskom pozivu. Ostao je u sjećanju kao izvanredan učitelj koji je bio i velika potpora roditeljima u razvoju njihove djece. Neki od učenika su naveli, da su doživjeli veliki privilegij imati takvog učitelja. Poticao je učenike na svestranost, a prepoznavši njihovu nadarenost usmjeravao ih u daljnjem njihovom razvoju. Bio je veliki motivator i na najbolji mogući način kod učenika poticao kompeticiju sa željom za postizanjem što boljih rezultata. Desetak godina bio je pedagoški rukovoditelj u dječjem odmaralištu u Nerezinama. U tom razdoblju mnogo djece je proplivalo njegovom zaslugom.
Za svoj bogati sportski i učiteljski život primio je razna društvena i sportska priznanja i nagrade: Diplomu PIK Vrbovca za najboljeg golgetera u sezoni 1968./69. u Međupodsaveznoj ligi Zagreb, Brončanu plaketu Skupštine općine Vrbovec za naročite zasluge i postignute rezultate u radu oko širenja i unapređenja cjelokupnog sporta na području općine Vrbovec (1974.), Godišnju nagradu Grada Vrbovca za razvoj sportskog i društvenog života (2003.), Zahvalnicu NK Vrbovac za veliki doprinos u razvoju nogometa u Vrbovcu (2004.) itd.
Unatoč tome što je život posvetio nogometnom sportu, u slobodno vrijeme uživao je u putovanjima, fotografiji, snimanju kamerom, ali i u enigmatici. Ivan Baranašić zavolio je Vrbovec kao svoj rodni grad, koji je i njega zagrlio na svoja njedra, ali se nije nikada odrekao svoje premile i predivne Podravine za koju je ostao emotivno vezan, kao i za svoj podravski kajkavski jezik. U svom životnom i sportskom putu bio je druželjubiv, srdačan, dobronamjeran i držao do poštenja, časnog obraza i do izrečene riječi zbog čega je u vrbovečkoj javnosti ostao u sjećanju kao „veliki čovjek“. Preminuo je 23. srpnja 2011. godine u Vrbovcu.
Zdenko Brezarić
Veliki istinski čovjek i nadasve dobar prijatelj,a kao stariji suigrač pun razumijevanja i savjeta za bolju igru i uvijek dobro druženje.