A, to ti je onaj „luđak s konjima“! – svojedobno je jedna gospođa opisala Vrbovčanina Željka Vrščaka (39) iz Cerja, rodom iz Livadarske ulice.
Čini se s pravom, jer ovakva ljubav prema konjima i ostalim životinjama, koja graniči sa zaluđenošću, ne susreće se svaki dan. Željko danas drži 11 grla hrvatskog hladnokrvnjaka, najviše među svojim kolegama u Konjogojskoj udruzi Vrbovec.
-Imam tri rasplodne kobile, 3 omice, mladog pastuha od godinu i po dana i nešto ždrebadi. Sve je naša zaštićena autohtona pasmina, jer se želim samo time i baviti. I sve je to uzgojeno na našem imanju – priča nam.
Uzgojni rad prepoznaje i struka. Na nedavnoj 16. Smotri i izložbi Konjogojske udruge osvojio je tri nagrade. Jednu drugu s omicom, te drugu i treću s kobilama sa ždrebadima.
Ali, to nije sve. Vrščakovi u svojim oborima u Livadarskoj ulici drže i magarce, oko 400 komada peradi, patki, guski i kokoši. Imaju i fijaker, a posebno su ponosni na još nešto.
-Kraj Črnca imamo jednu lijepu, ograđenu parcelu i tamo držimo koze. One su tu cijeli dan na obilnoj ispaši i stvarno uživaju! – dodaje Željko.
Uvijek se nameće pitanje zašto sve ovo ljudi rade? Ima li tu kakve računice?
-Ma kakva računica! Da nemam mogućnost vlastite ispaše, teško bismo danas razgovarali o ovome. Postoje državni poticaji za konjogojstvo, ali ti novci jedva pokrivaju troškove baliranja za potrebe stada. Onda, tu je punu, puno vlastitog rada i truda. Sve to od čovjeka traži ogroman napor. Ali, imam hvala Bogu, veliku pomoć u svemu svoga oca Drageca, koji iako na štakama, još uvijek sjedne na traktor i obavi na polju puno toga – priča nam naš sugrađanin.
Doda li se ovome i podatak da Željko radi u jednoj zagrebačkoj tvrtki na Jankomiru, onda priča postaje potpunija.
-Ovo se zaista mora voljeti. Ovaj posao, zapravo hobi, opušta…Ništa tu nije teško. Pa, ni ustati ujutro u četiri, pola pet, sve namiriti oko blaga, pa na posao i to na „drugi kraj svijeta”. I tako svaki božji dan! – pojašnjava Željko.
Kad mine posao oko životinja, onda se Željko Vrščak opušta uz još jednu svoju veliku ljubav.
-Ponosan sam na svojih 17 prekrasnih godina provedenih u vrbovečkom folkloru. Danas više, naravno, ne plešem, ali zato su tu moje kćeri, koje su počele s tri godine i danas su već u velikom folkloru. To vole, a ja sam, kao tata, na sve to posebno ponosan! – pripovijeda nam naš sugrađanin.
