16. siječnja 2026. • Redakcija
Nikola Uremović spada u rijetke vrbovečke sportaše koji preispituju granice svojih mogućnosti u najtežim sportskim natjecanjima. Naime, natječe se u triatlonu koji je stekao olimpijski status prvi puta 2000. godine na XXVII. olimpijskim igrama u Sydneyu i doprinosi popularizaciji tog sporta na vrbovečkom području. Hrvatski triatlon savez osnovan je 1994. godine te objedinjava rad 19 hrvatskih triatlon klubova. To je iznimno naporan, zahtjevan i iscrpljujući sport u kojem je potrebna izvrsna mentalna i fizička pripremljenost jer se sportaši podvrgavaju krajnjim granicama svojih sposobnosti. Razgovarali smo s vrbovečkim triatloncem Nikolom Uremovićem koji nas je upoznao s ovim sportom i svim svojim sportskim izazovima.
U kojem ste sportu napravili prve korake?
U prvom razredu osnovne škole kao i mnogi moji vršnjaci, prve sportske korake sam učinio u nogometu, u trajanju godine dana. Krajem osnovne škole dvije godine sam trenirao košarku i u srednjoj školi tri godine sam proveo u teretani. Ne bih baš rekao da sam se bavio nekim sportom.
Kako ste se našli u svijetu triatlona?
Sasvim slučajno. Nakon srednje škole sam prestao s teretanom, ali je apetit ostao isti pa se nakupilo nešto masnog tkiva (124 kg). Na četvrtoj godini studija sam odlučio smanjiti tjelesnu masu pa sam uz ponešto skidanja i vraćanja kilaže, došao do nekog platoa gdje više nisam mršavio. Pošto mi je teretana bila monotona, na prijedlog kolege sam krenuo na plivanje. Vidio sam da mi tehnika baš i nejde, ali su se kile topile pa sam ipak nastavio. U siječnju 2020. me isti kolega upitao: „Jel bi probali odraditi jedan triatlon?“, što sam odmah odbio jer sam već prije vidio o kojim distancama se radi i smatrao sam da je to za neke druge ljude. Ipak, ideja mi se vrzmala po glavi nekoliko dana i nekako sam došao do zaključka da bi polu-ironman distanca mogla bit izvediva u nekom “ok“ vremenu. Ubrzo je stigla pandemija i zatvaranje bazena, tako da od plivanja nije bilo ništa, a nisam imao niti bicikl. U konačnici su mjere popustile, nabavio sam bicikl, pa sam sredinom travnja 2020. godine započeo s treninzima, a početkom listopada 2020. godine i završio prvi triatlon.
Molim Vas objasnite koje su discipline u triatlonu?
U triatlonu ima nekoliko kategorija. Supersprint: 400 m plivanja, 10 km bicikliranja, 2,5 km trčanja; sprint: 750 m plivanja, 20 km bicikliranja, 5 km trčanja;. standardni (olimpijski): 1,5km plivanja, 40 km bicikliranja, 10 km trčanja; srednje dugi (polu-ironman): 1,9 km plivanja, 90 km bicikliranja, 21,1 km trčanja i dugi (ironman): 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja,42,2 km trčanja. Distance ponekad mogu i varirati, ovisno o organizatoru. Moj fokus su polu-ironman i ironman distance. Glavna razlika, osim duljine, je da te dvije ne dozvoljavaju zavjetrinu na biciklističkom segmentu, dok prve tri dozvoljavaju. Također, spomenuo bih da su dugi triatlon i ironman istoznačnice. S druge strane, postoji organizacija imena „Ironman“ koja organizira utrke olimpijske, polu-ironman i ironman distance, pa tu ponekad dolazi do miješanja pojmova kod nekih ljudi. Mnogi završe polu-ironman distancu organiziranu od strane Ironman organizacije, pa se krivo prenosi da su završili ironman, ali to baš i nije tako, kao što nitko nije maratonac dok otrči 10 km ili 21,1 km, već tek dok otrči 42,2 km.
Gdje trenirate plivanje, biciklizam i trčanje?
Plivanje najčešće u Sesvetskom Kraljevcu, a bicikl i trčanje na lokalnim cestama.
Koja Vam je disciplina najteža?
U početku je to bilo trčanje, pa jedno vrijeme plivanje, a sada su tijekom treninga sve podjednake. Međutim, na utrci uvijek trčanje ispadne najteže budući da dolazi na kraju, na umorne noge.
Kada ste se počeli natjecati u triatlonu?
Godine 2020. je bila prva utrka, a sveukupno sam završio 7 polu-ironmana i 2 ironmana te po jedan super-sprint i sprint. Ne utrkujem se puno, najčešće jedna utrka na proljeće i jedna na jesen. U polu-ironmanu mi je najbrže vrijeme 4 sata i 27 minuta iz 2024. godine na utrci u Kotoru. Mislim da trenutno mogu oko 4 sata i 15 minuta što sam si i htio dokazati ove godine na državnom prvenstvu u Ninu, ali sam radi mehaničkog kvara morao po prvi puta odustati od utrke. Ironman sam završio 2022. godine za 10 sati i 9 minuta, a od lipnja 2023. godine nisam imao utrku te distance. Ovaj sport je u Hrvatskoj još uvijek u razvoju, pa je i broj utrka polu-ironmana i ironman distance oskudan, ali kraćih distanci srećom ima dovoljno te uvijek postoji opcija za one koji bi se htjeli okušati u sportu. U Hrvatskoj se godišnje održe tri utrke polu-ironman distance, dok ironman distance niti jedna.
Ima li još triatlonaca u Vrbovcu?
Znam trojicu koji su završili jednu ili dvije utrke: Pero Prakljačić, Tihomir Kralj i Matej Hren. No, nije mi poznato da netko sustavno trenira.
Što za Vas znači natjecanje u triatlonu?
Trenutno mi sam čin natjecanja samo predstavlja potvrdu uspješnog (ili neuspješnog) trenažnog procesa koji mu je prethodio. Prije je natjecanje bilo dokazivanje samom sebi: mogu li to odraditi? Sad kad znam da mogu, motivi su malo drugačiji. Veći naglasak bih stavio na trening, jer je on teži dio priče koji treba savladati, a natjecanje je onda šlag na torti. Budući da treba uložiti dosta vremena u treninge uz redovan posao, potrebno je imati razumijevanje i podršku bližnjih te dobro isplaniran tjedan kako bi svi aspekti života bili zadovoljeni. Za to je potrebno imati određenu dozu odgovornosti prema samom sebi, a trenažnim procesom također izgrađujemo disciplinu, vježbamo strpljivost i usavršavamo organizacijske vještine. Ako maknemo sport iz te jednadžbe, ostaju nam vrijednosti koje bi svakoj osobi dobro došle u životu. Neke druge prednosti: većinu vremena provodim na otvorenom prostoru, u prirodi, pružen je osjećaj slobode, a i tijekom treninga se pronađe dovoljno vremena za vlastite misli i introspekciju.
Imate li još kakve sportske izazove?
Trenutno ne. Mogao bih spomenuti jednu plivačku utrku s otoka Ugljana do Zadra (4,6 km) gdje sam igrom slučaja završio prvi u dobnoj kategoriji te dužu vožnju biciklom, ove godine Zagreb – Nin (300 km).
U kojem ste vrbovečkom sportskom društvu član?
Član sam Atletskog kluba Vrbovec za kojeg nastupam na trkačkim utrkama, dok na triatlonskim utrkama nastupam za TK Rudolf Perešin iz Gornje Stubice. Treninge osmišljavam sam.
Što biste poručili mladima?
Svakako pozivam mlade da se priključe bilo kojem sportu, ali nije kasno niti za starije. U Vrbovcu, Atletski klub Vrbovec zadnjih par godina radi dobru stvar. Osim tradicionalnog Vrbovečkog polumaratona u lipnju, u prosincu se održava Zimska trkačka liga kroz nekoliko kola, a pozvani su naravno svi. Karakter lige nije samo natjecateljskog tipa, već je cilj druženje i upoznavanje s ljudima istih ili sličnih interesa te prilika da se netko zainteresira za sport i eventualno pridruži klubu. Ako nekoga odbija pomisao trčanja, u Gradu Vrbovcu je također i Biciklistički klub Vrbovec koji je također zadnjih par godina povećao broj članova, ponajviše mladih. Već su dvije godine zaredom organizirali utrku koja je brzo privukla i inozemne natjecatelje, a također organiziraju biciklijade, vikend vožnje te izlete. Za bazen ćemo se svakako morati strpjeti.
Zdenko Brezarić
