Vrbovečka pjesnikinja Katarina Zadrija samozatajno je godinama skrivala svoja čuvstva i životnu preokupaciju prema pisanju pjesama i afinitetu prema književnom radu. Međutim, ime Katarina Zadrija je u posljednje vrijeme nezaobilazna pojava na području književnosti i kulture Grada Vrbovca. Kao osnivačica i predsjednica vrbovečke Udruge Osebunjek zaslužna je za promicanje pjesničkog, kulturnog, kajkavskog kruga u vrbovečkom podneblju. Ujedno je začetnica i organizatorica vrbovečkog recitala pjesništva Stara lipa s kojim je utkala ime Vrbovca na kajkavskom pjesničkom zemljovidu. Promiče vrbovečki kajkavski govor ne samo u književnom radu nego i kao govorno nasljeđe naših predaka. Odiše kulturnim poticajima, zrači životnom pjesničkom energijom, pomiče granice književnog kajkavskog djelovanja i od zaborava čuva baštinu vrbovečkog narječja. Prema svojem književno-kulturnom opusu i javnom djelovanju i Katarina Zadrija spada u krug osoba za koje se slobodno može reči da su „Pjesnici čuđenje u svijetu“.
O pjesničkim počecima, senzibilnosti i ljubavi prema kajkavštini, objavljenim zbirkama pjesama, raznim nastupima na recitalima, književnim nagradama i općenito o književnom, kulturnom i društvenom radu razgovarali smo upravo s pjesnikinjom Katarinom Zadrijom.
Predstavite nam čime ste se bavili prije nego što ste se uključili u društveni, kulturni i javni vrbovečki život.
Rođena sam 1964. godine u Lovrečkoj Velikoj, djevojačko Vručina. Završila sam srednju trgovačku, studirala ekonomiju, ali sam zbog obiteljskih obveza bila primorana prekinuti studij. Sa suprugom Stjepanom sam 1990. godine osnovala poduzeće za proizvodnju klaoničke opreme koje još uvijek posluje, u kojem sam zaposlena kao „Katica za sve“. Odgovorna osoba, računovođa, čistač i sve ostalo što mali privatni sektor nosi.
Kasnije u životu je uvijek na prvom mjestu bila obitelj. Majka sam troje odraslih ljudi: Valentina Zadrija, dr.sc. elektrotehnike i računarstva, udana, majka troje djece; Lucija Zadrija, mag. elektrotehnike i računarstva, udana, majka dvoje djece i Josip Zadrija, mag.ing. mech., oženjen, otac jednog djeteta.
Dugo ste potiskivali pjesnički poriv. Kako ste ipak pronašli svoj put u svijet poezije?
Kao jedino dijete u obitelji uvijek sam živjela u mašti. Imala sam svoje svjetove, pa mi možda zato i danas ide pisanje pripovijetki. Ne mogu reći kao mnogi da pišem od djetinjstva. Bilo je pokušaja u ranom pubertetu, čak mi je jedna pjesma i objavljena u zelinskom zborniku. Više se ne sjećam koje godine, ni naziva pjesme, moglo bi biti u šestom ili sedmom razredu osnovne škole. Moje pjesme nikad nisu bile pubertetske, ako ćemo tako o rano ljubavnoj poeziji, volim te volim, zašto bih krila… To smo svi pisali po spomenarima, ali to nije poezija. Mene je uvijek više zanimala socijala, život ljudi, pravica. Živjela sam uz odrasle, slušala njihove probleme i tako upoznavala život, pa sam možda i prerano sazrela.
Jednom kad sam postala majka osnovni cilj mi je bio dati djeci kvalitetno obrazovanje, u čemu sam i uspjela. Kad se posvetite potpuno obitelji, vi ste na dnu ljestvice i sve ono vaše što zapravo jeste se povremeno javi, ali ostaje u drugom planu. Nakon što su se djeca osamostalila, ono što volim, što jesam je pomalo izlazilo na površinu. Isprva polako, stidljivo, ali se više nije dalo zatomiti. Bilo je i straha od neprihvaćanja okoline. Svi mi koji smo ikad pokušali izaći s nečim novim, pokazati tko smo zapravo, a kroz život nas naša okolina takve nije upoznala, znamo da je to trnovit put. Često bih izvrtjela u glavi pjesmu koju ako nisam odmah zapisala sam vrlo brzo zaboravila. Ili sam pisala po papirićima i nakon toga papirić poderala u tisuću komadića kako bi ga bilo nemoguće sastaviti.
Prva pjesma koju sam zabilježila i prva koju sam pokazala drugoj osobi, a ta osoba je moj suprug, je bila „Selski zdenec“. Te 2015. godine bilo je to u vrijeme završnih računa, znala sam da ću cijeli dan biti zatvorena u uredu, sama, u rano jutro odlučila prošetati svojim vrtom kojega imam na bregu iznad mog rodnog sela Lovrečke Velike, koji se zove Kundetić. Putem do vrta sam naišla na radnike koji su jedan starinski zdenac porušili i pripremali su se betonirati ploču. U trenu mi je u glavi bila pjesma. Žal i opomena onima koji to rade. Morala sam se brzo vratiti, nešto me tjeralo zapisati tu pjesmu. Kad sam ju pokazala suprugu on je rekao: „Čuj nije ti to tako loše. Ja bih to nekome pokazao, da ocjeni“. A ja: „Ne buš ti to nikom pokazival! To je moje i ja ću s tim sama kroz život“.
Pišete na štokavskom i na kajkavskom narječju. Na taj način ste od zaborava sačuvali mnoge stare kajkavske riječi vrbovečkog kraja. Kako ste se odlučili pisati na kajkavštini?
Sve što sam od tada postigla, postigla sam sama bez, povlađivanja, bez mentora i protekcija. To me čini zadovoljnom. Prvi put sam se prijavila 2016. godine na međunarodni recital duhovne poezije pod nazivom „Srca Isusa i Marije“ u Modrovcu u organizaciji udruge „Lipin cviet“ iz Gornje Stubice. Pjesma „Majčica moja“ je objavljena u Zborniku s recitala i čitana na recitalu. To mi je dalo poticaj za dalje. Meni su natječaji poezije provjera moje kvalitete. Uvijek se rado prijavim i nikad ne očekujem nagrade. Važno mi je da je izborno povjerenstvo, a svi se trude da ta povjerenstva budu kvalitetna, ocijenilo moj rad. Pišem na kajkavskom i štokavskom narječju hrvatskog jezika. Prvenstveno na kajkavskom, jer mi je kajkavski materinji. Othranila me prabaka rođena 1892. godine, koja nikad nije bila izvan svog sela i govorila je kajkavskim jezikom, ne narječjem, pa je tako i meni usadila taj govor, kojega u svakodnevnom životu upotrebljavam i svojim radom nastojim koliko toliko očuvati ono što je ostalo od nekad slavnog kajkavskog jezika.
Sudjelujete na pjesničkim ili književnim susretima i recitalima diljem Hrvatske, ali i izvan hrvatskih granica, na kojima ste stjecali i svoju reputaciju. Možete li nam opisati svoj put u književne vode, kao i nagrade koje ste primali za svoje pjesme i pripovijetke.
Prvu nagradu sam dobila na natječaju posvećenom Dragutinu Domjaniću „Pod murvu na Krče“ u Adamovcu 2019. godine za kratku pripovijetku na kajkavskom jeziku pod nazivom. „Idem Sodomu i Gomoru odmoljiti.“ Pripovijetka je to o dvije prijateljice, starije žene o njihovom poimanju novoga svijeta. Radnja se odvija kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Zaredale su se objave mojih pjesama na recitalima, u zbornicima kajkavske poezije, na natječajima i zbornicima štokavske poezije, na susretima pjesnika. Osim na recitalima i susretima sjeverozapadne Hrvatske sudjelujem i sudjelovala sam i izvan regije. Posebno mi je drag natječaj u Zadru, međunarodni natječaj Millenium stih svih narječja, jezika regije i izričaja, u Gradištu kod Županje, Šibeniku…
Također sudjelujem na natječajima u Srbiji u Zrenjaninu. Udruga Nekazano iz Crne Gore mi je do sada objavljivala u svom časopisu i pripovijetke i pjesme. Također sam sudjelovala na konkursu „Delić Raja portala „Makanje“ iz Podgorice. Nevladina organizacija Udruženje za kulturu „Nova svjetlost“ Sarajevo, redovno održava natječaje pod nazivom „Balkanska pjesnička unija“ gdje mi isto tako u zbornicima izlaze pjesme.
Časopis „Kaj“ za književnost, umjetnost i kulturu, u nakladništvu „Kajkavskog spravišča“, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba mi je na svojim stranicama objavio kratku priču pod nazivom „Sušica“ i desetak pjesama. Časopis za književnost „Kvaka“ iz Velike Gorice mi redovno objavljuje pjesme i pripovijetke.
Od 2019. godine sam članica „Hrvatskog sabora kulture“ i sudjelujem na natječajima „Hrvatski zavičajnih književnika“. Godine 2020. sam na susretu „Hrvatskih zavičajnih književnika“ pohvaljena za pjesmu „Gunj ima svietle niti“, na kajkavštini i pripovijetku na štokavskom narječju pod nazivom „Mrlja na košulji“. Pjesma i pripovijetka su objavljene u “Zborniku radova hrvatskih zavičajnih književnika (2017-2020)” izdanom ove godine. Treću nagradu za pjesmu pod nazivom „Poišči rieči“ na natječaju „Kaj veliš“ dobila sam 2022. godine, koji organizira „KUD Strmec“ iz Strmca.
Prošle godine sam s tekstom pjesme “Pod granu gacije” sudjelovala na festivalu “Pjesme Podravine i Podravlja” u Pitomači. Pjesmu je uglazbio Stjepan Fortuna, a izveli su ju Ana Fortuna i Pleteri. Na recitalu duhovne poezije koji je osmišljen tako da sudjeluju pjesnici svih narječja iz cijele Hrvatske “Sveti Martin” u Brezničkom Humu, moja pjesma na kajkavskom dijalektu pod nazivom “V raj idu” je ušla među prvih deset i pohvaljena. Na recitalu duhovne poezije pod nazivom “Stjepan Kranjčić” u Križevcima, koji organizira “Udruga za promicanje znamenitih Križevčana Stjepan Kranjčić”, a pod pokroviteljstvom “Glasa Koncila” u kategoriji putopisa, moj putopis na standardnom Hrvatskom jeziku pod nazivom “Kamena Gorica” osvojio je drugo mjesto. Na natječaju za Haiku poeziju koji organizira “Gradska knjižnica Oroslavje”, u Oroslavju, sam u kategoriji Haiku poezije na kajkavskom jeziku za haiku pjesmu na temu “Siga” osvojila treću nagradu. Ove godine sam na natječaju za kratku priču pod nazivom “Turopoljska poculica” koji organizira “Matica Hrvatska” ogranak Velika Gorica osvojila drugo mjesto i malu poculicu za kratku priču “Laku nouč Žouti”. Na susretu Hrvatskih zavičajnih književnika „Hrvatskog sabora kulture“ ove godine sam dobila priznanje za kratku priču „Samo tebe na svijetu imam“ Priču sam na susretu sama čitala.
Pisanje pjesama na kraju nekim slijedom završava njihovom objavom. Kad ste izdali svoju prvu zbirku poezije?
Prvu zbirku poezije pod nazivom „Povele rouže“ izdala sam u vlastitoj nakladi 2018. godine. Recenzent zbirke je književnica Božica Jelušić. Pjesme u zbirci su posvećene kraju, ima ljubavne i socijalne poezije. Na žalost malo tko u ruke primi nečiju prvu zbirku poezije te se potruditi dublje pojmiti svaku pjesmu. Svi se povedu za klišejem kako su sve pjesme iste i kako nemaju dublje značenje. Ako je baš tako, čemu onda pisati? Dakle, svaku pjesmu u svakoj zbirci poezije treba promisliti. Poezija nije već spomenuto „Volim te, volim…“. Poeziju treba promisliti, da bi je mogli shvatiti.
Kada je svijetlo dana ugledala Vaša druga zbirka poezije?
Druga zbirka poezije koja je završena krajem 2019. godine, zbog pandemijskih uvjeta je svjetlo dana ugledala tek 2021. Recenzent je također književnica Božica Jelušić, urednik dr. sc. Alojzija Tvorić Kučko, a nakladnik Hrvatski sabor kulture. U toj zbirci se ne držim čvrsto naših vrbovečkih govora. Uvodim riječi iz književnog kajkavskog jezika, eksperimentiram. Hoću vidjeti koliko se riječi iz kajkavskog jezika zadržalo kod čitatelja i koliko ih čitatelji razumiju. Teme su iz svih aspekata života, pretežno promišljanja o životu. Većina fotografija i naslovnica knjige su moje autorske fotografije. Uz pisanje fotografija mi je još jedna velika ljubav.
Pripremate li novu knjigu pjesama?
U pripremi je i treća zbirka poezije pod nazivom “Kmukač” iz koje vam izdvajam pjesmu.
Kmukač
Ne pametim kmukača več z grabe.
Spominjem se negda je kmukal: kmuk kmuk
potepel se, skril kak mnougi vnuk.
Po mulju još, krešče regeču, žabe.
Friška večer, veda preteklost teče.
Kak krunica med ščepci se prebiera.
Zbiram rieči sebe droptinu miera.
Hitre vuse preteklost Sad pretače.
Meljin melje, rabi se nas kak osle.
Melja curi, med ščepci draga dragost.
Veda gruntam sem zbavila se posle?
Kak kmukača morti me se gda zmisle
zbiram rieči noukem veda na radost,
kmukala je, rieči su je v jasle.
Kao što sam već rekla, svaki prolaz mojega rada u zbornik je dokaz napretka. Nagrade nisu nužne, ali daju pečat istom. Volim svoj kraj, svoju Lovrečinu i svoj Vrbovec i radim koliko god mogu na afirmaciji i očuvanju kajkavskih govora vrbovečkog kraja. Volim pisati, volim prozu i poeziju, jer pisanje je lijek i odmak od stvarnosti, bijeg u ljepši i bolji svijet.
Sudjelujete u kulturnom, književnom, društvenom i javnom životu kako u gradu Vrbovcu tako i drugim mjestima. Uz predsjedničke dužnosti vrbovečke Udruge Osebunjek koje svakodnevno obavljate, kojih ste kulturnih društava još članica?
Članica sam Hrvatskog sabora kulture, Matice Hrvatske, Društva za promicanje kulture „Kvaka“, Udruge za kulturu i znanost “Collegium Hrgešić” iz Zagreba i predsjednica i osnivačica Udruge Osebunjek – za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja te idejna začetnica i organizatorica recitala kajkavske poezije „Stara lipa“ u Vrbovcu.
U Vrbovcu je ranije djelovao ogranak Matice hrvatske. Što mislite da se vrbovečki ogranak Matice hrvatske ponovo obnovi i da se i na taj način promiče kulturna, povijesna, umjetnička i društvena baština?
Ogranak Matice hrvatske u našem mjestu bi bio više nego dobro došao. Donio bi benefite svima nama koji pišemo. Moje mišljenje je da bi najveća korist od ogranka bila ta što bi pod jednom kapom okupio sve nas koji pišemo bilo prozu, bilo poeziju iz kraja i samoga grada. Ne bi bili rastepeni svatko na svojoj strani. Osim toga, kako sam članica ogranka Matice u Velikoj Gorici, a isto tako usko surađujem s ogrankom u Koprivnici, pa vidim kako oni rade. Mislim da bi ogranak, uz ostalo, pridonio organizaciji kulturnih događanja, i pronalaženju i istraživanju živućih i već preminulih autora koji su ostali nepoznati. Vjerujte, imamo ih. Neki su se, u tu skupinu spadaju prvenstveno žene, stidjeli izaći u javnost, pogotovo mali ljudi, neke sasvim slučajno otkrivamo tamo gdje bi se najmanje nadali. U drugim mjestima institucije u kulturi i sama Matica rade na pronalaženju takvih autora. Imamo primjer jednog mjesta gdje nisu imali pjesnika, ali su pronašli da je čovjek rođen u njihovom kraju nešto pisao, pa su ga podigli na nivo pjesnika i danas njemu u čast organiziraju dane tog pjesnika. Imaju u turističkoj ponudi cijeli tjedan njemu posvećen. Dovoljno je, što često čini Matica, pronaći autora, sjetiti ga se na dan rođenja ili smrti, organizirati posjet groblju i pjesnički susret, tiskati nešto, ako sam nije ostavio trag u obliku književnog djela. S time dajemo počast čovjeku koji je svoj bitak, svoju ljubav za lijepim, svoje osjećaje ostavio kraju.
Potpuno razumijem nezainteresiranost ljudi za ponovnim pokretanjem Matice u Vrbovcu. Voditi jedno takvo društvo nije lako ni jednostavno. Znam po sebi, jer udruga koliko god bila mala, ako želimo da bude uspješna traži cijelog čovjeka. Njegovo slobodno vrijeme, neprospavane noći, dočekivanje zore za bilježnicom ili tastaturom. Voditi bilo kakvu uspješnu udrugu nije urediti se i naslikavati po novinama. To je rad i trud iz dana u dan iz noći u noć, a to može onaj koji to voli. Malo je entuzijasta koji će svoje slobodno vrijeme tome posvetiti.
Zdenko Brezarić
