Vrbovčanina Peru Matića se primarno prepoznaje kao sportskog, društveno angažiranog i rodoljubnog čovjeka, koji djeluje u pravcu napretka razvoja svoje životne sredine i svoje Domovine. Međutim, samo rijetki znaju da Pero Matić već godinama u prostoru svoje životne intime piše pjesme, uživa u čitanju poezije, igranju šaha i da je pasionirani igrač belota.
Pero Matić je rođen 6. rujna 1951. godine u mjestu Skugrić, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio je u Gradašcu, a srednju naobrazbu stekao u slovenskom gradu Kranju.
Prva ljubav nogomet,koja je dio njegovog životnog habitusa, prati ga od najranijih dana. Početne nogometne korake uradio je 1958. godine u rodnom selu u NK Zadrugaru. Potom je igrao u Borovom Selu gdje je 1969. godine doživio prelom noge zbog čega je morao prerano prekinuti svoju nogometnu karijeru. Nakon odsluženja vojnog roka otišao je početkom 1970-tih na privremeni rad u Švicarsku, a najduže je radio u gradu Zugu.
Od nogometa nije nikada odustajao jer mu je privržen cijeli život pa je uz obiteljski život bio i ostao strastveno vezan uz „najsporedniju stvar na svijetu“, bilo kao gledatelj ili nogometni djelatnik. Godine 1991. učlanio se u NK Marijan u Zugu kojeg su 1973. godine osnovali Hrvatski na privremenom radu u Švicarskoj. Ubrzo je postao nezaobilazan čimbenik u razvoju kluba u kojem je obavljao razne dužnosti od blagajnika pa do tajničkih poslova. Istodobnoje bio i trener mladeži u klubu. Također je bio član veteranskog sastava Marijana. Za svoj dugogodišnji i samoprijegoran rad i izniman doprinos u razvoju kluba primio je priznanje od NK Marijana 2004. godine.
Na početku izbijanja Domovinskog rata u Hrvatskoj od 1991. godine uključio se na razne načine u pomoći Republici Hrvatskoj. Sudjeluje u raznim društvenim aktivnostima od prikupljanja novčane i materijalne pomoći, medicinske opreme pa do inih raznih potrepština za obranu Hrvatske. U tom razdoblju se učlanio u Hrvatsku demokratsku zajednicu podupirući hrvatske demokratske procese i boljitak Domovine, ali se u posljednje vrijeme odmaknuo od političkog djelovanja. Isto tako pomaže i svojem rodnom kraju u Bosni i Hercegovini. Zbog svojih društveno-političkih aktivnosti u obrani Hrvatske sudjeluje i na primanju u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Zürichu 1999. godine u povodu stupanja na dužnost generalnog konzula Slavka Novokmeta.
Pero se sa suprugom Slavicom i sinovima Ivanom i Josipom doselio 2004. godine u Vrbovec. Odmah se uključio u društveni i sportski život pa su mu djeca Ivan i Josip počeli igrati za mlađe kategorije u trećeligašu Vrbovca. U NK Vrbovcu je bio aktivan kao sportski djelatnik u raznim ulogama od: službenog predstavnika mladeži, šefa osiguranja, predsjednik Stegovnog suda pa do člana Izvršnog odbora. Sudjeluje u pripremama kluba, angažiran je u prijevozničkim rutama, uključen u organizacije utakmica pa do vlastitog sponzorstva sportske opreme.
Član veterana Vrbovec postao je u sezoni 2007./08.Predsjedničku dužnost je obnašao od 2008. do 2009. godine, a kasnije je obavljao blagajničke poslove i bio vezan za veterane do 2016. godine. U tom razdoblju su osvojeni i najveći veteranski rezultati: osvojeno 2. mjesto 2008. na državnom prvenstvu veterana, prvaci Zagrebačke županije 2008., 2010., 2012.,2014., 2016., osvojena 1. mjestau VNL NS Dugo Selo u sezonama 2007./08., 2008./09., 2009/10. 2010./2011., 2011./12., 2013./14., 2014./15. i 2015./16., pobjednik kupa NS Vrbovec 2012. godine. Pero je bio jedan od organizatora i sudionik revijalnih utakmica Debeli – Mršavi, veteranskih turnira i općenito doprinosi razvoju veteranskog nogometa. Pored toga bio je član Izvršnog odbora NK Rakovec od 2016. do 2017. godine.Uz vrbovečki Gradski stadion Pero je nazočan i na utakmicama u Rakovcu, Dubravi, Lonjici, Gradecu, Banovu, Gaju i na drugim nogometnim igralištima.
U vezi sportskog života Pero je naglasio:
„Sportu sam posvetio svoj život jer sam razvijao prijateljstva, sportska poznanstva i veze, uživao u sportskim druženjima i doprinosio razvoju sportske kulture. Općenito sport povezuje ljude i razvija pozitivan karakter i odgovornost kod mladih ljudi pa sam i svoje sinove usmjerio prema sportskim aktivnostima. U nogometu sam doživio brojne lijepe trenutke pa sam tako upoznao i hrvatskog predsjednika Stipu Mesića i mnoge poznate sportaše. Bavljenje sportom oplemenjuje ljude, ali se istodobno i čuva zdravstveno stanje. U posljednje vrijeme bavim se sportskom rekreacijom uz vožnju biciklom provodim vrijeme u šetnjama i tako bistrim misli. Stoga poručujem mladima, ali i ljudima treće generacije, bavite se sportom i rekreacijom jer tako čuvate i svoje zdravlje, doprinosite jačanju vlastitog imuniteta i društvenom pozitivnom ozračju.“
Pero je uz sportsko djelovanje doprinosio u radu i drugih udruga, a kao prilog tome govore priznanja koja je primio: DVD Gradec za poseban doprinos i potporu vatrogastva i zaštite od požara (2005.), Lovačka udruga Gaj (Gradec) za doprinos u radu 60. obljetnice rada udruge (2005.), NK Vrbovec – veterani za materijalnu pomoć i doprinos u razvoju kluba (2008.), Zahvalnica Župe sv. Vida Vrbovec za osobiti doprinos u organizaciji 12. nacionalne završnice KMNL-a (2015.) i druge.
Pero Matić je počeo pisati pjesme od svoje mladosti, a od 1991. godine poetskom izričaju pristupa na seriozniji način. Njegove su pjesme nastale na temelju životnog iskustva, prolaznosti života i stradanja ljudskih duša koje su elegičnog, bolnog i nostalgičnog raspoloženja. U tom opusu se nalaze i pjesme rodoljubne tematike posvećene rodnom kraju i hrvatskom narodu, ali i pjesme vezane uz sportski život.
U povodu vlastitog poetskog izričaja Pero Matić je izjavio:
„Inspiraciju za pisanje pjesama doživljavam u potrebi bilježenja događaja koje sam proživio, koji se dešavaju u mojoj životnoj sredini, među mojim prijateljskim krugovima, ali i općenito o društvenim mijenama. Pjesme ispunjavaju moja čuvstva da sam na svoj način trajno zapisao emociju mojih trenutaka, koje su me ponijele da ih stavim na papir. One su sada postale ogledalo mojih životnih iskustava i moje emotivne duše pohranjene u trenutku mojeg nadahnuća. U svakom slučaju moje pjesme me ispunjavaju zadovoljstvom, ali i sjetom podsjećaju na vremena u kojima je mladost velikom brzinom prerasla u smiraj životne zrelosti. Pjesmama sam od zaborava spasio svoje životne emocije i događaje te ih zaključao u životnu intimu svog doma. No, sve više me kopka ideja da ih objedinim u zbirku probranih pjesama, da ih objavim i da tako steknu pravo građanstva i svijetu javnosti.“
Pjesma majci
Sanjam majko svake noći tebe
Kako plačeš i dozivaš mene
Svoju starost čekaš negdje sama
A ja kratim noći u suzama
Ognjište si naša napustila
Ne znam gdje si se skrasila
U životu dobro si činila
Bol i patnju nisi zaslužila
S mukom si nas majko othranila
Na mene si najviše pazila
Sada živiš i patiš se sama
Ne znaš gdje smo i što je sa nama
Ljeto prođe, a zima je hladna
Dal si žedna il si možda gladna
Nikog nemaš moja mila mati
Da te može za zdravlje pitati
Pero Matić, Zug, Švicarska, 10. listopada 1992. godine.
Povijest veterana
Što se ono dešava na travi
To igraju naši veterani
Sve ptičice skočiše sa grane
Da pozdrave naše veterane
Kaže Klarić sada je prilika
Mi smo predsjedniče jači od čelika
Mi imamo ekipu pravu
Igrat ćemo u finalu
Za golmana Majera, čuo je svako
Proglašen je državnim prvakom
Vida Tvorić golman najstariji
Kad zatreba on je najhrabriji
Kapetan Klarić, Denis, Šime
Pekčec, Grgoić, Potok, Baček
U obrani čvrsto kao stijene stoje
Legende su prave nikog se ne boje
Benkoci, Pušić, Ivoš, Hunjed
Pavić, Kornet, Hrupec Forgač
Vrba trener i on je s njima
Povijest piše o tim herojima
Trener Vrba uporan je bio
Taktiku je dobru postavio
Benkoci i Darko majstori su pravi
Najviše su golova u Poreču zabili
Dvije tisuće i osme godine
Petog listopada u Poreču gradu
Osvojiše srebrnu medalju
Tajnik Zdenko sretan od radosti viče
Drugo mjesto mi smo predsjedniče
Gledaj dobro koliko nas ima
Premiju ćeš da podijeliš svima
Predsjednik Matić kapu nakrivio
Bože mili što sam doživio
Nije lako srebro osvojiti
Desetljećima treba se boriti
Hvala svima našim igračima
Koji su se vatreno borili
I drugo mjesto u Hrvatskoj osvojili.
Pero Matić, Vrbovec, 26.10.2008. godine.
Pjesnička duša Pere Matića ni sada ne miruje nego i sada bilježi svoje viđenje stvarnosti oko sebe i prolaznosti vremena koje neumitno teče u sve bržem vrtlogu života. I dok je njegova sportska duša poznata u brojnim aktivnostima i humanitarnim djelima za opće dobro svoje životne sredine u kojima se skrasio jedan dio svog života, Perina pjesnička duša treba se tek otvoriti javnosti života i da pjesme iz intimne nutrine duševnog svijeta ugledaju svijetlo svakodnevice.
Zdenko Brezarić
