Dragutin – Drago Tomljenović 24. kolovoza 1934. – 23. travnja 2023.
Vrbovečki profesor Dragutin Tomljenović, ostaje u sjećanju kao omiljeni profesor.
Odlazak u vječnost, smrt uvijek iznenadi bez obzira što znamo za njezin dolazak. Misao da će netko tako pun života kao što je bio gospodin Tomljenović, pun životne snage, energije, optimizma, želje za životom, ljubavi prema životu i svim radostima koje život nosi, otići s ovoga svijeta, ostaviti iza sebe tugu svojoj supruzi, djeci, unučicama i prijateljima, nekako se činila nerealnom. Ostavio je tugu, i ne samo njima nego i mnogim generacijama učenika i nastavnika u osnovnoj i srednjoj školi koji su učili od njega. Učili su najprije povijest. Drago Tomljenović je bio učitelj i pedagog, a njegov moto: kako pristupati učenicima, kako rješavati njihove svakodnevne i životne probleme, kako im pomoći da se snađu u školskom okruženju, kako najbolje podupirati njihov rast i razvoj, bila mu je preokupacija. Pedagogiju nije studirao da bi je znao, on ju je imao u sebi.
Znao je reći: „Kada učenik traži nešto od tebe, budi milostiv, a kada ti od učenika nešto tražiš, budi dosljedan. Budi strog i dosljedan, nemoj popuštati, na kraju uvijek stigneš popustiti u korist učenika.“ Učenik mu je uvijek bio na prvom mjestu.
Profesor Drago Tomljenović rođen je 1934. godine u siromašnoj ličkoj obitelji u Šušnju, općini Karlobag. Gimnaziju i fakultet završio je u Zagrebu. Došao je sa suprugom Ružicom u Poljanski Lug gdje su oboje radili kao učitelji.
Kasnije su radili u OŠ Gradec, a od 1972. godine Drago se zaposlio u Gimnaziji u Vrbovcu. Od 1985. do 1997. godine bio je ravnatelj škole nakon čega je do umirovljenja radio u Gradu Vrbovcu na mjestu pročelnika za društvene djelatnosti.
Savio je svoje gnijezdo u Vrbovcu no siromašni i vrletni Karlobag uvijek je živio u njegovim sjećanjima i srcu.
Ljudi umiru i ostavljaju u tuzi svoje bližnje i prijatelje, ali njihova djela ostaju kao neprolazna vrijednost. Profesor Drago ostavlja tužnu obitelj: suprugu Ružicu, djecu Damira i Martinu i njihove obitelji te unuke, Mariju, Ivu, Ivonu i Janu.
Znao je u društvu prijatelja zasvirati dangubicu, ličku tamburu i kao da se čula jeka s Velebita: Poleti naš sivi sokole. Neka te anđeoska krila odvedu u tvoju vječnost.
