Prilesje se spominje od 1512. godine i kroz svoju povijest je bilo i ostalo sastavni dio općine ili grada Vrbovca od kojeg je udaljeno oko 5 km. Stanovnici 1708. godine postaju slobodnjaci, koji do 1848. godine služe kao vojnici pod oružjem. Nekada je to bilo veliko selo jer je prema popisu stanovnika iz 1948. godine u Prilesju bilo navedeno 609 žitelja. Od tada se stalno smanjivao broj stanovnika što je bilo najradikalnije iskazano 1953. godine kada se više nego prepolovio broj žitelja na 266. Prema popisu stanovnika iz 2011. godine u Prilesju je zabilježen 181 stanovnik. No, deset godina kasnije iz popisa stanovnika iz 2021. godine u Prilesju je evidentirano 149 stanovnika. Time se i u Prilesju, kao i mnogim drugim hrvatskim naseljima, osjetila surova demografska slika koja je poharala cijelu Hrvatsku.
U Prilesju je u prošlom stoljeću bio razvijen bogat društveni, sportski i kulturni život. Prilesje je također od davnina poznato i kao selo glume ili glumaca. Naime, prikazivanje igrokaza Muke Isusove pokrenuo je vrbovečki župnik Stjepan Pavunić 1913. godine koje su se prikazivale i 1914. godine, sve uoči Prvog svjetskog rata. Prikazivači za igrokaz „Muke Isusove“ bili su izabrani iz redova viđenijih i aktivnijih članica i članica Hrvatskog pjevačkog društva „Petar Zrinski“, djevojačkog društva „Marijina kongregacija“ i Društva katoličkih muževa „Vojska srca Isusova“. Sa probama se započelo u veljači 1913. na kojima je bilo angažirano oko stotinu osoba iz Vrbovca i okolnih sela. Zahtjevnu i tešku ulogu Isusa imao je predočiti Mato Kos (Prilesje, 24.XI.1883. – Prilesje, 4.IV.1916). Mato Kos uživao je veliki ugled u Prilesju zbog čega je iz njegovog sela bilo najviše prikazivača.
Predstave su u početku najveće zanimanje izazvale kod žitelja Vrbovca i po ostalim susjednim župama, a kasnije i iz drugih dijelova Hrvatske. Nekada je 1970-tih godina djelovalo i bilo aktivno Streljačko društvo Prilesje, koje se natjecalo u okviru Streljačkog saveza općine Vrbovec. Članice udruge žena iz Prilesja bile su aktivne početkom 1980-tih kada su bile sudionice turističko-kulinarske manifestacije Kaj su jeli naši stari i drugih vrbovečkih zbivanja. Time su promicale kulturu, narodnu baštinu i gastronomiju svojeg sela. Nekada je djelovala i omladinska organizacija koja je okupljala mladež, organizirala zabave i omladinske radne akcije na uređenju Prilesja.
Stanovnici Prilesja su među prvima u vrbovečkoj župi sv. Vid izgradili 1901. godine u središtu sela kapelicu koja nosi ime Terezija od malog Isusa, koja je bila obnovljena 1930. godine. Proštenje pada svake prve nedjelje u listopadu, kada se služi sv. misa. To je i dalje veliki blagdan za selo. Naime, proštenje je uvijek bilo i ostalo svečani i duhovni dan te predah od svakodnevnih poslova, prigoda na kojoj se okupljaju obitelji i najmiliji, drži do tradicijei općenito za komuniciranje sa širom društvenom zajednicom. Uz izgrađeni društveni dom postoji i nogometno igralište na kojem se sada nalazi građevinski materijal, a ranije je bilo mjesto susreta zaljubljenika u nogomet i sportskih rekreativaca. Iz sela su potekli nogometaši Kolići, Šurmini, Peki i drugi, a najpoznatiji je mladi Filip Šurmin koji igra za Mladost iz Ždralova koja je član Super Sport Druge nogometne lige.
Sada je u selu aktivno samo DVD Prilesje koje je osnovano 1963. godine. Prve vatrogasne začetke u Prilesju se bilježei zmeđu dva svjetska rata kada su vatrogasci iz Prilesja bili članovi DVD-a Vrbovec, a poslije se vodilo kao odjeljenje DVD-a Vrbovec. Vatrogasci su pored svojih obveza i kreatori društvenih zbivanja u selu koji snuju da se pokrene društveni život i sagradi dječje igralište. Sadašnje rukovodstvo DVD-a Prilesje čine: predsjednik Antonio Radošević, zamjenik predsjednika Dragutin Pek, zapovjednik Danijel Kolić, zamjenik zapovjednika Nikola Pek i tajnik Mario Draganić.
Selo je dalo i nekoliko političara i uspješnih ljudi iz vrbovečke povijesti. Franjo Lepotinec je bio među vodećim političarima nakon Drugog svjetskog rata tijekom 1940-tih godina. Njegov sin Zlatko Lepotinec je bio direktor poslovne jedinice Zagrebačke banke u Vrbovcu sredinom druge polovice 20. stoljeća. Vladimir Kolić je sredinom 1980-tih bio na funkciji predsjednika Izvršnog odbora općine Vrbovec. Prilesje je rijetko naselje u kojem je izgrađen pločnik, a da se ne nalazi na magistralnim prometnicama. Za pločnik koji je izgrađen prilikom izgradnje i izlaska na brzu cestu Sveta Helena – Bjelovar na početku 21. stoljeća, najveće se zasluge pripisuju Ivanu Komanoviću. Upravo je izlazak na brzu cestu stanovnicima Prilesja i Poljanskog Luga otvorio vrata prema Zagrebu, Dugom Selu ili Križevcima i Bjelovaru, bolje životne perspektive i budućnosti za mlade obitelji.
I dok broj stanovnika Prilesja sa svakim popisom pada, jedni drugi stanari ne odustaju od svog više stoljetnog života u tom lijepom selu. U Prilesju obitavaju četiri zajednice roda, a to je broj gnijezda s kojim se ne mogu pohvaliti niti puno veća naselja u gradu Vrbovcu i okolici. Susjedni Brčevec je naselje u kojem ima najviše rodinih gnijezda na vrbovečkom području i drugo je mjesto u Zagrebačkoj županiji po broju roda. Međutim, u Prilesju svake godine u proljeću i ljetu živi oko dvadesetak što starih i što mladih roda. To je očito oaza za rode jer u selu u kojem se nalazi oko 40-tak kuća nalaze se svakih par stotina metara četiri gnijezda. Rodina gnijezda se nalaze kod obiteljskih kuća Marijane i Darka Šurmina, Ivane i Danijela Kolića, Ivanke i Ivana Draganića i Goranke i Ivice Petraka.
– Rode su naša svakodnevnica od davnina u Prilesju. Prije su rode svoja gnijezda gradila na krovovima naših kuća ili po štalama. To je predstavljalo probleme i poteškoće za vlasnike tih kuća jer gnijezda znaju težiti i po par stotina kg. Uvijek je bilo nekoliko rodinih gnijezda u selu pa je tako ostalo do današnjih dana. Prije desetak i više godina radnici HEP-a su u Prilesju mijenjali stupove za električnu struju. Tada su postavili četiri postolja, odnosno okvire za gnijezda. Od tada su rode napravile gnijezda na električnim stupovima i svake godine se othrani oko 10-tak mladih roda koje iz Prilesja odlete u svijet. Svako proljeće nam dolaze sredinom ožujka, sada i malo ranije jer su se desile klimatske promjene. Dakako, da se veselimo svakom njihovom povratku jer su se rode kod nas udomaćile, nesmetano šetaju po našim dvorištima i klepeću pred našim prozorima. Rode su jednostavno postale dio naših života s kojima dijelimo dobro i zlo. Najviše nas vesele mlade rode koje strpljivo sjede u gnijezdu, čekaju na hranu, a potom kako se bliži put odlaska mašu krilima i uče se letjeti. Rode plijene veliku pozornost i znatiželju kod djece, ali i kod putnika namjernika i prolaznika. Bez obzira što smo malo selo, uz naše rode, sve više ljudi čuje za naše Prilesje. Teško je odgovoriti na pitanje kakva to magnetična snaga vuče rode u Prilesje. Međutim, mogu kazati da između Prilesja i roda postoji neka tajna veza i privlačna sila koja nas spaja, veseli i dokazuje da suživot između nas i naših roda itekako moguć na obostranu korist. Sredinom kolovoza rode nas napuštaju pa smo malo sjetni, ali se već iduće proljeće ponovo veselimo njihovom dolasku – istaknula je Ivana Kolić.
– Rode su zbilja postale atrakcija Prilesja. Naime, dosta biciklista, motorista i putnika u automobilima zastajkuju pored njihovih gnijezda da bih fotografirali. Tako razni ljudi iz Prilesja odnose jedan dio svojih slika i uspomena, a neke od njih završe diljem Hrvatske i svijeta. Nije to uobičajeno da na tako malom prostoru živi puno roda pa zbog toga i ljudi zastaju i komentiraju tu situaciju. Ponosni smo na naše rode jer nam one jednim dijelom oblikuju naše živote. Iako nam u određenim situacijama znaju malo zagorčati život smatramo ih ravnopravnim stanovnicima sela. Udomaćile su se u našem mjestu, pa se svakom njihovom dolasku radujemo, a njihovim odlaskom smo žalosni. No, opet se na proljeće vrate i život nam je uz njih puno zanimljiviji – naglasila je Marijana Kolić.
Na daleki put prvo kreću mlađe ptice, a starije rode ostaju duže jer ih roditeljstvo iscrpi pa trebaju nekoliko dodatnih dana da se energetski oporave. I bijela i crna roda koje borave na vrbovečkom području su strogo zaštićene vrste. Stoga ih je zabranjeno ubijati, hvatati ili uznemiravati. To se posebno odnosi u vrijeme gniježđenja, podizanja mladih i selidbe. Ne smiju se uzimati jaja, uništavati gnijezda ili oštetiti područja gdje se razmnožavaju i odmaraju. U selima Brčevec, Poljana, Poljanski Lug, Savska Cesta i Prilesje je velika koncentracija roda koje su u tim mjestima stekle status domaćih životinja. Nadamo se da će po ugledu na rode i u Prilesju doći do demografske obnove stanovništva jer su one uvijek bile sinonim za sretan život mladih obitelji i za natalitet. Nema dvojbe, rode vole Prilesje jer je to selo dobrih, vrijednih, marljivih i poštenih ljudi.
Zdenko Brezarić
