28. kolovoza 2026. • Redakcija
U sklopu programa ovogodišnjeg 45. festivala tradicionalne hrane „Kaj su jeli naši stari“ otvorena je izložba pod nazivom „Vanjkuš negdašnji“ autorica Ljiljane Stanko i Zdenke Bartol. Izložba je postavljena u Likovnoj galeriji, a prikazuje zanimljivu priču o jastuku (vanjkušu) kojeg koristimo od rođenja pa sve do smrti.
– Zanimljivo je da u današnjem službenom jeziku nemamo hrvatsku riječ za podlogu na kojoj počiva glava za vrijeme odmora i spavanja. Nekada se koristila u našim krajevima riječ uzglavlje. U našim krajevima ju je zamijenila riječ vanjkuš koja dolazi od mađarske riječi vánkos, a slična riječ se koristi u njemačkom jeziku Wangenkissen (Wange – obraz, Kissen – jastuk). U službenom jeziku se koristi riječ jastuk koja dolazi od turske riječi yastik. Najstariji pronađeni jastuk je star oko 9.000 godina. Pronađen je na prostoru Mezopotamije (današnji Irak). Napravljen je od kamena u obliku polumjeseca. Služio je za podizanje glave od tla kako bi spriječio ulazak kukaca i nametnika u uši, usta, nos i kosu – ispričala je Ljiljana Stanko koja nas je provela kroz izložbu.
Stari Grci i Rimljani su prvi uveli mekane jastuke. Punili su ih trstikom, suhim biljem, vunom, slamom i ptičjim perjem. Bili su dostupni samo bogatijim slojevima društva te su ujedno bili pokazatelji društvenog statusa korisnika. U srednjem vijeku Europljani koriste tvrde oslonce i skromnije punjene vreće. Nakon industrijske revolucije proizvodnja tkanine postaje jeftinija te tako perje i paperje dolazi do šireg sloja građana, ističe Stanko.
– Sa sigurnošću možemo tvrditi da su naši ljudi na mekanim vanjkušima spavali posljednjih 150 do 200 godina. Vanjkuše, strožake, tuhice punili su prirodnim materijalima koje su imali: slamom, sijenom, lužđinjem, perjem. Platno za vanjkušice i posteljinu žene su tkale i ukrašavale same od konoplje ili lana koje su same uzgojile. Slamu, sijeno i lužđinje te ritek od hržene slame koji je išao na dno kreveta mijenjali su svake jeseni. Perje je bilo teško prikupiti, zbog čega su se jednom izrađeni jastuci čuvali i koristili godinama, nerijetko tijekom cijelog života i kroz više naraštaja. Koristilo se perje kokoši, pura, guski i pataka. Ljeti su životinje ispuštale zimsko perje što je bio jednostavniji način prikupljanja. Zimi su prikupljeno perje čehale, odvajale pahuljicu od vratila i peteljke perja. To je bila prilika za okupljanje susjeda i rodbine. Dok bi žene čehale i zabavljale se pričanjem, muškarci su provodili vrijeme uz karte i pokoju čašicu vina ili rakije. Na kraju bi domaćica počastila prisutne domaćim kolačima, a često bi se iskoristilo priliku za pjesmu i ples – govori Stanko.
Također, rekla je kako se perje prikupljalo i čehalo od rođenja ženskog djeteta jer je trebalo do udaje prikupiti dovoljno perja za vanjkuše, tuhice i blazine što su uglavnom žene nosile u novu kuću kao miraz. Krevete su žene popravljale svako jutro. – Rašile su, rastresale strožake i vanjkuše kako bi poravnale nastala ulegnuća nakon spavanja i zatezale plajete. Način na koji su popravljali krevete u najstarija vremena do kuda sežu sjećanja naših starih je sljedeći: na drvenu podlogu kreveta stavljali su ritek od hrži, snoplje ražene slame. Na ritek su stavljali strožak punjen slamom ili lužđinjem. Preko strožaka su stavljali blazinu punjenu perjem. Sve bi prekrili plajetom koji je bio ukrašen crvenim prijeborom. Dio sa prijeborom je išao ispod vanjkuša. Vanjkuši su bili uski, prebirani crvenim pismom. Dio plajeta pod nogama prekrivale su plajetom podnogačem, a preko njega su još stavljale plajet za na jen kraj popraviti, plahtu sa uskim prebranim ukrasom – naglasila je Stanko.
Inače, ovo je već dvadeseta godina kako autorice pripremaju etno izložbu za „Kaj su jeli naši stari“. Zahvaljuju na pomoći i ustupanju predmeta i fotografija za ovu izložbu: POU Vrbovec, HKUD-u Petar Zrinski, Tonki Bahal, Branki Benedik, Zdravku Benediku, Đurđi Benko, Danielu Blagecu, Mirjani Botko, Radojki Britvić, Katici Falčević, Ani Kolundžija, Lidiji Kolundžija, Radi Ledinski, Bernardi Gotal, Božici Martinović, Andrei Mesarek, obitelji Okroša, Lidiji Škaro, Sanji Škrinjar, Vesni Tretinjak, Zorici Tretinjak, Vilmi Turčin, Jasni Večerin Vuljanković, Milki Vračević, Ani Vragotuk Vrbnjak, Ani Vuljanković, Ivani Vuljanković Petrović i Mariji Žganjer.
Izložba „Vanjkuš negdašnji“ može se razgledati danas do 22 sata te sutra i prekosutra od 10 do 22 sata u Likovnoj galeriji.
