Liane Moriarty: Jedan tren Mlada stjuardesa Allegra Patel obožava svoj posao, ali danas bi radije bila bilo gdje drugdje. Elegantan gospodin u sjedalu 4C očajnički pokušava stići na nastup svoje kćeri. Neispavana majka grozničavo umiruje uplakanu bebu i nemirno dijete. Novopečeni mladenci sanjare o zajedničkoj budućnosti, dok brbljava medicinska sestra iz hitne pomoći mašta o mirovini.
Odjednom, jedna putnica ustaje i polako kreće niz prolaz. Počinje otkrivati kako i kada će svatko od putnika umrijeti. Neki odmahnu rukom — svi znaju da su vidovnjaci prevaranti. Neki se nasmiju — njihove će godine, kaže, biti dugačke i sretne. No, neki… ostaju bez riječi, ukočeni od straha. Svatko od putnika postavit će si pitanje: što učiniti kad mislite da znate svoju budućnost? Hoćete li se boriti protiv nje ili prihvatiti neizbježno? Novi roman Liane Moriarty briljantno je osmišljena priča o slobodnoj volji i sudbini, ljubavi i gubitku, i krhkosti života. Jer možda smo ovdje samo jedan trenutak. A u sljedećem, više nismo.
Papa Franjo: Nadaj se Niz vrlo osobnih priča koje “do kosti” otkrivaju papu Franju čija će
iskrenost dirnuti ljude diljem svijeta jer je i on samo čovjek uronjen u zbilju koja ga okružuje, sa svojim dobrim i lošim stranama, a zapravo ih koristi kako bi progovorio o velikim svjetskim temama. Papina priča govori i o obitelji i njezinoj važnosti za pojedinca, o povijesti iseljeništva iz talijanskog Pijemonta i useljeništva u Argentinu, o susjedima i odnosu s drugačijima koji su ga okruživali, o odrastanju i zaljubljivanju, o školovanju i oduševljenju za svećeništvo i redovništvo, ali i o slabostima, pogreškama i zatajenjima zbog kojih i danas žali. Papa se otkriva, iznosi anegdote iz svojeg života, piše osjećajno, dirljivo i vedro. No, u svako poglavlje, u svaku priču, uspijeva utisnuti svoju moralnu i duhovnu ostavštinu oslonjen na nadu “koja ne postiđuje” i koju želi prenijeti i na buduće naraštaje.
Steve Small: Zec koji nije volio dijeliti Bio jednom jedan zec koji je živio u mračnoj šumi i uzgajao repu. Zec je bio sam sebi dovoljan i nije volio dijeliti s drugima. Ma kakve li koristi imam od dijeljenja? mislio je zec. Što više drugima dajem, to manje ostaje meni.
Jednoga dana na drugi kraj šume doselila se ljubazna i brojna obitelj kunića. Kako su se tek uselili u novi dom, smočnica im je bila prazna pa je kunić zamolio zeca za pokoju repu. No zec mu je ljutito odgovorio da on svoju hranu ne dijeli i da za obrok zamole nekog drugog…
Odabrala: Mateja Hrgovan, Narodna knjižnica Vrbovec
