Prije 15 godina u sudačku avanturu je iz malog sela Potočec, Općina Gradec, krenula Gordana Fiškuš, koja je na svom putu uspješno svladala sve Scile i Haridbe sudačkog nogometnog svijeta. Praktički je skoro pola svog životnog vijeka provela na nogometnim terenima. U međuvremenu je postala zaštitni brand sudačke organizacije i Nogometnog središta Vrbovec. Dapače, svojim istančanim, dosljednim i nepristranim sudačkim odlukama i prosudbama prepoznatljiva je na nivou Nogometnog saveza Zagrebačke županije, ali i u hrvatskim okvirima.
Danas je Gordana Katušić etablirana hrvatska sutkinja s međunarodnom reputacijom koja je ostvarila uspješnu nogometnu sudačku karijeru. Prva je vrbovečka sutkinja koja je dosegla visoku međunarodnu razinu suđenja. Pripada malom krugu vrbovečkih sudaca koji su svojim uspješnim karijerama u 1. jugoslavenskoj ligi, 1. hrvatskoj ligi i u međunarodnim okvirima stvarali ugled i renome vrbovečke sudačke organizacije od 1968. godine. Nesumnjivo je da je ime Gordane Katušić rođ. Fiškuš već sada nezaobilazno u pisanju povijesti vrbovečkog nogometa ili drugih sportskih publikacija vrbovečkog kraja.
S međunarodnom sutkinjom Katušić razgovarali smo o sudačim počecima, izazovima, napredovanju i blagodatatima koje taj poziv nosi sa sobom.
Što Vas je navelo da se odlučite za poziv nogometne sutkinje?
– Rođena sam 1990. godine u Zagrebu. Osnovnu školu pohađala sam u Gradecu, a Srednju ekonomsku školu u Vrbovcu. Dijete sam skromnih i marljivih roditelja na koje sam jako ponosna. Radim kao prodajna savjetnica u tvrtki za izradu namještaja po mjeri – Iverpan d.o.o., Zagreb. Međutim, trenutno sam na porodiljnom dopustu zahvaljujući svojoj dječici, Tesi i Ivanu.
Na suđenje sam se, uz nagovor Mihaele Blažinović, odlučila još 2006. godine. Moja želja bila je igrati nogomet, no niz prepreka koje su se našle na putu preusmjerile su me u sudačke vode. Tata Đuro nije bio oduševljen ni s jednom mojom željom, ali u konačnici, ipak me podržao zajedno s mamom Katicom.
Tko Vam je najviše pomagao u sudačkim počecima?
– Već 2008. godine položila sam regionalnu kategoriju, a 2010. godine saveznu kategoriju suđenja. Polako, ali sigurno koračam stepenicama. Ona najteža – prva, uspješno je savladana. Ima ih puno. Velika podrška na terenu i osoba kojoj isključivo mogu biti zahvalna što sam uopće ostala u suđenju je kolega Zvonko Novosel. On je bio moj „tata“ u suđenju. Naravno, podrška su mi od početka roditelji, braća, prijatelji, kolege, a kasnije i sadašnji suprug Mario Katušić. Trenutno sam na listi sutkinja 3. HNL Središte.
Imate li uzor u sudačkom svijetu?
– Nemam određenu osobu koju bih mogla nazvati svojim uzorom. Više se to svodi na kvalitete „velikih“ sudaca ili – uzmi ono najbolje od najboljih. Primjer takvih je sutkinja Lada Rojc iz Velike Gorice, dugogodišnja međunarodna pomoćna sutkinja i današnja FIFA instruktorica, koja svojim trudom, radom i zalaganjem dokazuje da ništa nije nemoguće. Također, tu su i moje kolegice koje su još uvijek aktivne u suđenju, a postižu velika priznanja i sude velike utakmice. Kao u svemu, tako i u suđenju, za vrhunske rezultate potrebno je izdvojiti vrijeme i trud.
Od kada ste nositeljica FIFA sudačke licence?
– Godina 2016. bila je sretna godina za mene. Postala sam ponosna nositeljica FIFA-inog znaka „ASSISTANT REFEREE“. Od tada do danas proputovala sam nekoliko zemalja Europe, bolje upoznala kulturu drugih naroda, stekla nova poznanstva i prijateljstva, više naučila uživati u svome i poštivati tuđe. Neke od zemalja koje sam posjetila su: Cipar, Republika Irska, Sjeverna Irska, Wales, Belgija, Estonija, Rusija, Škotska, Švedska, Moldavija itd.
Što Vam je suđenje donijelo u sportskom i životnom putu?
– Da mi netko sada kaže: „Vrati se na početak suđenja, a za 5 godina ćeš opet nositi međunarodni grb“ – bez razmišljanja bih rekla „Nema šanse!“ Bilo je tu stvarno svega, ali nije sve ni tako crno. Ako pogledam unazad svakako mogu reći da mi je suđenje donijelo i lijepih stvari. Prije svega čvršći karakter, bolju procjenu bitno/nebitno, poznanstva, prijateljstva, putovanja i učenje, razna druženja… Pored svega toga nekako se, ona loša iskustva, potisnu negdje duboko u sebi. Poštivati tuđe i vjerovati u sebe najbolja je vodilja u ovom pozivu.
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
– Unazad godinu dana (i malo duže) slobodnog vremena gotovo i nemam, ali kada se nađe volim ga iskoristiti pametno. Američkog pisca triler romana Dana Browna nikada ne prepuštam i nestrpljivo iščekujem novo izdanje.
Poruka djevojkama koje se odluče za poziv nogometne sutkinje.
– Na kraju svega bit ću sretna ako svojom pričom potaknem barem jednu djevojku na razmišljanje da i ona postane nogometna sutkinja. Nije sve med i mlijeko, da se razumijemo, ali nakon veće borbe zadovoljstvo uspjeha neopisivo je.
Zdenko Brezarić
