Prošlo je već osam godina otkako su Vrbovečke novine 30. ožujka 2012. objavile intervju sa mnom pod naslovom „Europski upravni prostor štiti obične ljude“. Nakon toga sam počeo pisati kolumne – ispala je čitava serija tih kratkih tekstova. Prve tri bile su posvećene odgovornosti za birokraciju, promjenama u javnim službama nastalima zbog priključivanja Europskoj uniji te izgradnji lokalne samouprave koja bi bila na korist građanima i lokalnoj zajednici.
Kad bi se danas tri navedene početne kolumne ponovno objavile u „Vrbovečkim novinama“ malo tko bi se sjetio da su već objavljene. I sadržaj je još uvijek aktualan pa bi se mogli zapitati je li se išta promijenilo. Kad je javna uprava u pitanju mnogi su skloni tvrditi da se nikad ništa ne mijenja, bar ne na bolje. I dalje smo nezadovoljni birokracijom? Jesu li javne službe, od komunalnih i prometnih do obrazovanja i zdravstva, bolje kvalitete, dostupnije i jeftinije? Osjećamo li u svakodnevnom životu da nam lokalna samouprava služi ili služi samo našim lokalnim političarima?
Mnogi će bez puno razmišljanja reći da je birokracija sve gora, da su službe sve lošije, a da je lokalna samouprava tu tek radi političara i njihovih uhljeba. No, ponekad je dobro, potrebno i korisno prije takvih ocjena, ili i nakon što nam već padnu na pamet, ipak razmisliti. Uvijek je dobro razmisliti, a ako je ikako moguće i na neki način objektivnije evaluirati stanje pa i promjene do kojih ipak dolazi.
Svaka prigoda za takve ocjene i vrednovanje promjena je prikladna, pri čemu se izbori za lokalna ili državna tijela nameću sama po sebi. Da bismo se lakše odlučili o našem izbornom ponašanju, hoćemo li glasati, za koga i kako dobro je provesti više evaluacijskih aktivnosti. Prvo, dobro je informirati se o političkoj ponudi, tko se sve kandidira i kakve programe ti akteri nude. U programima se osim radnih mjesta i povećanja plaća, što jako zanima medije, uvijek nalaze i obećanja koja se tiču promjena u javnoj upravi koje ti akteri kane poduzeti.
Važno je međutim osim sadržaja tih obećanja procijeniti i šanse da upravo oni koji nude osvoje mogućnost ostvarivati svoja obećanja. Nisu svi politički akteri, stranke i koalicije jednako snažni ni sposobni dobiti povjerenje i privući glasove birača. Ponekad slabiji akteri nude puno jasnije programe i spremniji su obećati veće promjene koje birači lakše prepoznaju. Razočaranje za njihove birače slijedi nakon izbora, kad uvide da njihovi odabranici nemaju dovoljno snage za provesti obećano.
Važno je utvrditi i kakvo je sadašnje stanje. Mnogi hotimice iznose procjene stanja koje odudaraju od činjenica kako bi usmjerili pažnju birača upravo na ono što kane iskoristiti u svojoj izbornoj promidžbi. Time i njihova obećanja izgledaju atraktivnije pa se mogu lakše iskoristiti u kampanji. Ionako je glavni cilj svih političkih aktera puno prizemniji – dobiti što više glasova i osvojiti što bolju poziciju u tijelima vlasti, državne ili lokalne.
Ovisno o tome kako je procijenjeno sadašnje stanje, kakva su i koliko opsežna obećanja dana po određenom pitanju te kakvom će snagom vjerojatno raspolagati određena politička stranka ili grupacija nakon izbora može se ocijeniti realnost datih obećanja. Poznato je da su predizborne kampanje pune šarenila, pokreta i preokreta, muzike i veselja, da bi se umjesto racionalnog pristupa i razuma što više potencirali osjećaji i stari stavovi, sve da se birače pridobije što lakše, s manje napora.
Zato je na kraju dobro se zapitati koliko je koje od obećanja koje se čuje od političkih stranaka u kampanji vama osobno i zajednici u kojoj živite doista važno. Ponekad se medijski snažno promoviraju neke teme, a da mi i ne znamo, ili možda tek naslućujemo, u čijem je to interesu. Kao ni drugdje, ni u medijskom sektoru nisu „svi isti“. Neki mediji pokušavaju u izborno vrijeme nametnuti društveno relevantne teme, neki se orijentiraju interesima vlasnika koje nerijetko ne poznajemo, nekima je važno dobiti što više plaćenih oglasa, a neki se prilagode željama po nekom kriteriju odabranih političkih patrona.
Kako god bilo, neke je stvari dobro zapamtiti. Važno je izlaziti na izbore i koristiti svoje izborno, glasačko pravo. Ma kako se to matematički činilo nevjerojatno, svaki glas je važan. Od prije postojeće i velike političke stranke manje-više nisu zainteresirane da svi građani izađu na izbore jer tad izlaze samo njihovi glasači te se time faktor iznenađenja smanjuje. Čim se više građana uključi i glasa, to je vjerojatnost dobrih promjena i inovacija u političkom sustavu veća, a time je i pritisak na sve da obećaju samo ostvarive promjene puno veći.
Važno je umjesto prepuštanja emocijama, pesimizmu ili optimizmu znati da jedino od nas građana ovisi kako će se razvijati sve što nam je doista važno u javnom, političkom i upravljačkom sustavu: kakve ćemo javne usluge dobivati i za koju cijenu, hoće li nam biti dostupnije ili birokratiziranije, koliko će biti korupcije i bespotrebnog trošenja javnog novca, hoćemo li se radi napretka naših lokalnih sredina osjećati bolje.
Samo aktivni građani tjeraju političare na odgovornije ponašanje. Nitko neće riješiti probleme koje osjećamo u našim sredinama osim nas samih, nikakva Europska unija ni kakva druga međunarodna institucija, nikakvi dobročinitelji i gosti, nikakvi samoproglašeni gurui i redikuli, pa čak ni stručnjaci i konzultanti. U politici samo smo na kraju mi građani važni, svi se drugi prilagođavaju nama.
Ako smo skloni korupciji imamo korumpirane političare. Ako smo skloni emocijama, političari će to znati iskoristiti. A ako smo racionalni i odgovorni, političari će znati odgovoriti i početi se ponašati odgovorno, radeći u korist nas koji smo ih izabrali. Ako smo skloni tvrditi da se premalo dogodilo u pogledu birokracije, javnih službi i lokalne samouprave za to smo uvelike odgovorni i sami.
