Gordana Cvrtila Čorić predsjednica je udruge DADO osnovane 1999. godine s ciljem olakšavanja integracije djece i odraslih s poteškoćama u komunikaciji. Uz rad s djecom, udruga kontinuirano radi i s roditeljima, profesorima i odgajateljima putem savjetovalištva, predavanja, seminara i kreativnih radionica.
Nedavno je obilježena 20. godišnjica rada i postojanja ove udruge, a o udruzi nam je više rekla njena predsjednica od osnutka, magistrica logopedije i defektologinja Gordana Cvrtila Čorić.
Inače, Gordana je rođena 1956. godine u Zagrebu. Završila je Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet. Pisanjem se bavi od najranijih školskih dana. Od mladosti slika na svili, platnu i papiru. Izlaže više od 30 godina. Do sada je objavila ukupno deset naslova, a uskoro izdaje i četvrtu basnu.
Kako ste odlučili baviti se pisanjem?
Prije nego što sam propisala i krenula u školu, slušala sam svoju baku u selu Vinkovec gdje sam živjela do devete godine. Ona je „kao iz rukava“ sipala rime. Ja sam se osjetila izazvanom i rekla sam i ja to mogu. Dio mene je naprosto da volim pisati i kada vidim nešto, što smatram da bi bilo dobro da prenesem drugom čovjeku, napišem. Ili basnu ili pripovijetku. Moram priznati, cijeli život pokušavam napisati pjesmu u rimi, ali ja to nikada nisam uspjela. Pisanje pjesama je bio moj životni izazov. Sve moje pjesme su u slobodnom stilu i pisane na način koji je svojstven mojoj duši. Prvu zbirku pjesama odlučila sam izdati zato da bih osvijestila svoju kćer da ono što ona crta je izrazito vrijedno. Ona je tada upravo završavala osnovnu školu. Ona je ilustrirala moje pjesme. Nakon pjesama, krenula sam pisati i prozu. Sve ono što pišem, bilo to poezija, proza ili basne mora imati poruku jer znam što želim prenijeti čovjeku. Izdala sam i knjigu o iskustvima iz logopedske ambulante, u vezi komunikacije i moja zapažanja o pacijentima. Do sada sam izdala tri naslova basni, a sada pripremam i četvrtu. Sretna sam kada vidim da moje basne pomažu djeci i roditeljima. Isto tako, sretna sam kada vidim da moje pripovijetke čitaju i djeca i odrasli.
Osim što pišete, bavite se i slikanjem na svili i platnu?
Radim akvarele na svili, ulje na platnu, na papiru itd… Nikada nisam mislila da ću raditi sa svilom, ali eto i to sam pokušala i nastavila raditi. Sve ono što nisam planirala raditi u životu, ipak se dogodilo.
Predsjednica ste udruge DADO od njenog osnutka, možete li nam reći o radu udruge?
Udruga pomaže u prevladavanju poteškoća u komunikaciji kod djece i odraslih. Organiziramo različita predavanja, kreativne radionice, seminare i slično. Moj životni cilj je da na najbolji mogući način pomognem ljudima. Ne možete raditi samo s djetetom već morate i s roditeljima. Bilo je jako velikih radosti u proteklih 20 godina. Čini vas sretnim kada vidite da ste promijenili način života djetetu ili odrasloj osobi. Znajući da je zahvaljujući vašem znanju osoba promijenila način ponašanja i riješila svoj komunikacijski problem. Udruga je dobila jako puno preporuka i dobrog mišljenja. Dobri su suradnici i stoga imamo i puno dorbih rezultata.
Spomenuli ste kreativne radionice. Gdje se održavaju i što najčešće radite?
Već godinama u Vinkovcu, u proljeće, negdje u petom mjesecu održavamo po tri radionice, svaku drugu nedjelju i u jesen po jednu radionicu. Radionice najprije imaju roditelji i djeca zajedno. Zdrav roditelj je taj koji uvijek traži savjet i pomoć da bude još bolji. Organizirali smo i nordijsko hodanje u proljeće. Kolegica koja se bavi nordijskim hodanjem vodila je taj program. Kada se osvrnem na proteklih dvadeset godina rada, sretna sam i zadovoljna da smo uspjeli nekome pomoći. Organizirali smo i različite humanitarne akcije i radionice u suradnji sa školama. Jako me oplemenilo to da su ravnatelji i učitelji bili motivirani uključiti djecu te da su i djeca bila motivirana pomoći drugima. Uvijek je dobro činiti dobro.
