90. obljetnica rođenja svećenika, isusovca i pisca Mate Rusana (Brčevec, 11. 2. 1930. – Zagreb, 27. 8. 2011.)

0
Komunalac add

Svećenik, isusovac i duhovni pisac Mato Rusan je iznimna osoba koja nije dovoljno poznata u vrbovečkom kraju, a koja je po svojim postignućima u duhovnom i svjetovnom životu zaslužila javni spomen u vrbovečkim krugovima. Zbog svog načina života i spisateljskog rada nedvojbeno spada u skupinu poznatih osoba Grada Vrbovca. Potječe iz seljačke mnogobrojne obitelji iz Brčevca. Rođen je kao jedanaesto i posljednje dijete Jurja i Ane Rusan, rođene Bemanec. Imao je još tri brata i sedam sestara, od kojih je jedna preminula još kao dijete.

Prema kazivanju Ane Klapša rođ. Rusan iz Brčevca, obitelj Rusan se doselila krajem 19. stoljeća u Brčevec iz zagorskog mjesta Karivaroš, iz općine Gornja Stubica. Juraj je iz zavjeta iz Prvog svjetskog rata i unutarnjeg poriva na temeljima kršćanskog svjetonazora inicirao izgradnju kapele u Brčevcu, na mjestu gdje se ranije nalazio križ. Obitelj Rusan je darovala zemljište na kojem se sada nalazi izgrađena kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ana i Juraj bili su skromni, čestiti, vrijedni i marljivi ljudi koji su vodili uzorno gospodarstvo i gajili posvećenost obitelji na nasadima kršćanskih vrijednosti. Otac je godinama bio povjerenik Glasnika Srca Isusova i Marijina i drugih vjerskih listova. Roditelji su kao istinski i duboki vjernici čeznuli i molili da im barem jedan od 4 sina postane svećenik.

Poslije završene pučke škole u Vrbovcu, u dobi od 11 godina roditelji su Matu upisali u nižu gimnaziju kod dominikanaca u Zagrebu. Dominikansku školu su nakon Drugog svjetskog rata ukinule komunističke vlasti, pa je 5. razred upisao u 2. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Na prijedlog i uz zauzimanje očevog bratića mons. Leopolda Rusana, prešao je u sjemenište na Šalati. Za vrijeme boravka u sjemeništu odlučuje se postati svećenik, i to u okviru isusovačkog reda. Po završetku 6. razreda gimnazije 1947. godine stupa u isusovački novicijat na Fratrovcu u Zagrebu. Nakon novicijata s odličnim je uspjehom položio maturu i nastavio studij filozofije i teologije. Za vrijeme mladenaštva zbog krhkog zdravlja imao je puno poteškoća pa su mu poglavari čak savjetovali da napusti Družbu Isusovu. Poslije opsežnog školovanja karakterističnog za isusovce, završenog studija filozofije i teologije u Zagrebu, zaređen je za svećenika 19. srpnja 1957. godine. U Dubrovniku je 1958. na 1959. obavio treću probaciju, a 1964. godine položio je svoje zadnje redovničke zavjete.

Kao svećenik otac Rusan je većinom obavljao župničke poslove. Tako je 4 godine bio župnik u Savskome Nartu (općina Rugvica), 5 godina u Borovici pokraj Vareša (Bosna i Hercegovina) te 10 godina na Veprincu iznad Opatije. Pastoralno je djelovao i u mjestu Otok Gospe od Milosti, Boka Kotorska (Crna Gora). Zatim je 2 godine bio ekonom na Fratrovcu, pa kapelan u Podvinju i Beogradu. Upravitelj crkve sv. Antuna na Šalati u Zagrebu bio je od 1987. do 1989. godine. Također je službovao i u Osijeku i Dubrovniku. Za vrijeme Domovinskog rata našao se u Osijeku, a onda je bio premješten u Zagreb, u Palmotićevu gdje je rado propovijedao o duhovnim zvanjima i družio se s mladima. Zadnja služba koju je obavljao bila je ona ispovjednika u zagrebačkoj bazilici Srca Isusova po kojoj je bio zapamćen među brojnim vjernicima. Iako narušenog zdravstvenog stanja, po naravi je bio druželjubiv i razgovorljiv sklon svojevrsnom humoru i veoma pobožan redovnik. Posebno je u svom životu štovao Srce Isusovo, Euharistiju i Gospu. Otac Rusan je rado navraćao u roditeljski dom i među svoju obitelj njegujući izrazito srdačne rodbinske i prijateljske odnose. Nikada nije zaboravio svoje rodno mjesto Brčevec. Zbog teške bolesti pred kraj životnog hoda bio je premješten u Družbinu kuću za stare i nemoćne na Fratrovcu. Pokopan je 31. kolovoza 2011. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Posebnu ljubav njegovao je prema cvijeću koje ga je odmaralo, opuštalo dušu, davalo mu radost i pomoć u duhovnom i apostolskom životu. I tu se kod njega razvila prava radost i hobistička strast, posebice prema njegovanju i uzgoju kaktusa, koja nije poslije nikada jenjavala. Za vrijeme službovanja kao župnik u Veprincu njegovo cvijeće, osobito kaktusi kojih je imao oko 250 raznih vrsta, bili su prava turistička atrakcija. Nesebično je darovao svoje cvijeće i kaktuse ljudima dobre volje i rodbini u spomen na njega te promičući ljubav prema cvijeću i flori općenito.

Dugo godina je objavljivao popularne članke vjerske tematike namijenjene širokom čitateljstvu, najviše u časopisima “Glasnik Srca Isusova i Marijina” i “Mi”. Napisao je slijedeće knjige o vjerničkom životu: Izvor i vrhunac života: razmatranja o presvetoj Euharistiji. (2005.), zajedno s Marijanom Steinerom, te samostalno: Kako najuspješnije živjeti, (2006.), Evo vam puta najizvrsnijega!, (2007.), Trčim prema cilju: da postignem nagradu, (2008.) i Quo vadis, Europa?, (2009.). U knjigama je pisao o kršćanskim vrijednostima, povijesnoj vezi zapadne civilizacije s kršćanstvom, kao i u suštinskoj ulozi Katoličke crkve važne za javni život i za čovjeka u sadašnjem trenutku prepunog raznih izazova, dezorijentiranosti i izgubljenosti današnjega svijeta.

Zdenko Brezarić

Izvori i literatura:
Preminuo o. Mato Rusan – IKA  ika.hkm.hr › novosti › preminuo-o-mato-rusan Pristupljeno 9. 2.2021.
Mato Rusan – Wikipedija  hr.wikipedia.org › wiki › Mato Rusan Pristupljeno 10. 2.2021.

Rusan,Mato – Verbum verbum.hr › autori › rusan-mato Pristupljeno 10.2.2021.
Preminuo p. Mato Rusan SJ – WEB ZUPA GOSPE SINJSKE …

blog.dnevnik.hr › paterluka › 2011/08 › preminuo-p-…Pristupljeno 10.2.2021

Razgovor s Anom Klapša iz Brčevca, 8. 2. 2021.

Komentiraj

Molimo Vas da unesete svoj komentar
Molimo Vas da ovdje unesete svoje ime