Trener Tomislav Posavec: Najviše volim raditi s najmlađima

Tomislav Posavec pripada krugu „mlađih“ trenera, ali već s dovoljno trenerskog iskustva koje je godinama stjecao trenirajući najmlađe kategorije nogometaša. Spada među rijetke nogometaše koji su se nakon završetka seniorske karijere posvetili trenerskom pozivu. Nažalost, u zadnje vrijeme na području Nogometnog središta Vrbovec ima sve manje igrača koji su stekli trenerske licence. Takva ili još žalosnija situacija je i u drugim sportskim društvima na teritoriju Vrbovca jer nema previše zainteresiranosti kod sportaša da se posvete trenerskom poslom. Opće je poznata činjenica da je trenerski kruh, jednako kao i mornarski, kruh sa sedam kora. Je li to činjenica zbog kojih u posljednje vrijeme nema mladih nogometnih trenera? Teško je jednoznačno odgovoriti na to pitanje, jer mnogi vrbovečki poznati sportaši nisu svoje bogato sportsko i životno iskustvo prenijeli na mlađe naraštaje sportaša. Tomislav Posavec tako spada u rijetke nogometaše na vrbovečkom području koji svoju sportsku perspektivu vide u trenerskom pozivu.

Molim pojasnite kako je krenuo Vaš nogometni početak?

Nogomet sam počeo igrati i prošao školu nogometa u našem najvećem klubu Dinamu iz Zagreba. U to vrijeme to je bila naša najbolja škola. Mislim da sam jako puno naučio tamo i to mi je puno značilo. Nogomet i sport općenito su svakodnevno dio mojeg života, oduvijek i još uvijek. Zbog teških povreda koljena i nekoliko operacija morao sam prestati s aktivnim igranjem nogometa. Nakon toga pokušavam svoje znanje i iskustvo prenijeti na djecu. Moja dva klinca su također ludi za sportom i čini mi se dosta talentirani.

Jedan ste od rijetkih nogometaša s područja NS Vrbovec koji je nastavio svoj sportski put u trenerskim vodama. Kako ste se odlučili za trenerski poziv?

U NK Vrbovcu kao trener radim s najmlađim nogometašima već više od 10 godina. Čini mi se da su se vremena dosta promijenila, djeca su sve naprednija i kreću sve ranije, pa je dosta važno da ih se na početku usmjeri na pravi način. Nisam baš za one „laptop“ trenere. Uvijek bi radije malo dijete povjerio nekome s iskustvom, djeci treba demonstrirati i pokazati sve, pričati s njima, dati sve od sebe i na taj način pokušati prenijeti svoje znanje na njih.

Što Vas najviše motivira u trenerskom poslu?

Najviše volim raditi s najmlađima, jer osim što su djeca najveće veselje oni su i doslovno kao spužve, sve upijaju, jasno oni koji žele i spremni su nešto naučiti. Stoga me onda najviše veseli spoznaja, kad vidiš neki napredak na njima i onda znaš da si uspio. Veseli me i to da imam nekoliko djece koji su trenirali kod mene, a sad to što su naučili pokazuju i igraju u klubovima kao što su zagrebački Dinamo, koprivnički SlavenBelupo. To su prvoligaški klubovi i mislim da je uz dječji osmjeh to također potvrda dobrog rada.

Kvalitetna igra i uspješni rezultati se brzo prepoznaju u nogometnim krugovima. Kako su se Vaši mali nogometaši snašli u ogledima s momčadima renomiranih hrvatskih klubova?

Prošle sezone sam vodio dječake 2015. godište i mogu reći da smo postizali odlične uspjehe. U natjecanju u Zagrebačkoj županiji koja je stvarno jaka, moji klinci ostvarili su 18 pobjeda za redom i svakog protivnika nadigrali. Zaslužili smo i poziv u tako zvanu malu ligu prvaka uz top klubove. Uz dobru generaciju bilo je tu još dva tri ekstra talentirana dječaka koji su stvarno bili željni učenja i to se onda osjetilo na terenu. Dječaci su dobili pozive nekih većih klubova, a ekipa je osvojila prvenstvo. Sve to je potvrda dobrog rada. Kao dokaz da to nije slučajno, mogu reći da je ta ista generacija i ove sezone jesenski prvak i da smo dobili nominaciju za ekipu godine.

Jeste li imali ponuda da se okušate kao trener u drugim klubovima?

 Bilo je dosta ponuda za promjenom kluba, ali tu sam doma i Vrbovec je moj klub. Ali mislim da Nogometno središte Vrbovec ima puno više potencijala i mogućnosti za rad s djecom od trenutne situacije. Sve bi moglo i trebalo biti puno bolje. Središte bi trebalo imati svojeg trenera, i svakom djetetu bi trebalo biti omogućeno da ući od „pravog trenera“ da napreduje i da ga onda netko vidi. To bi bilo dobro za cijelo naše središte. Ali neki ljudi nikako da shvate da su djeca budućnost i da u njih trebamo ulagati. A o odnosu prema nama trenerima bolje da ne govorim. Reći ću samo ovo, središte postoji zbog klubova, klubovi zbog djece, a djeca su tu zbog licenciranog trenera kojeg po zakonu moraš imati. Pametnom dosta, a kod nas sve kontra.

Koje trenutno kategorije trenirate u Vrbovcu?

Trenutno u Vrbovcu vodim tri generacije, 2016., 2017. i 2018. godište, pa ako ima djece koja bi željela probati učiti neka se jave u klub. Mislim da smo mi treneri najsretniji kad vidiš da je neko dijete nešto naučilo od tebe.

Jeste li pored trenerskog posla još negdje angažirani u nogometnom sportu?

Osim nogometnog trenera za najmlađe, predsjednik sam veterana Vrbovca i svaki dan sam na nogometnom terenu i živim uz nogomet. To mogu reći baš na primjeru veterana, kojima je najvažnije treće poluvrijeme, da je sport jako bitan, sport te definira i usmjeri kao osobu. Sport i nogomet su način života, ne samo za najmlađe nego i za veterane.

Zdenko Brezarić