Stota obljetnica rođenja naivnog slikara i počasnog građanina Vrbovca Ivana Rabuzina

0
Komunalac add

Ivan Rabuzin

Ključ kraj Novoga Marofa, 27. III. 1921. – Varaždin, 18. XII. 2008.

Prije sto godina rođen je hrvatski naivni slikar, grafičar i počasni građanin Grada Vrbovca Ivan Rabuzin, koji je prepoznatljiv kao klasik unutar hrvatskog i svjetskog naivnog i suvremenog slikarstva. Ivan Rabuzin je u svom umjetničkom stvaralaštvu, kao vrbovečki zet, uvelike doprinosio afirmaciji Likovnog amaterskog društva Vrbovec i nemjerljivoj promociji Vrbovca za koji je bio vezan obiteljskim, rodbinskim i prijateljskim vezama.

Ivan Rabuzin je stolarski zanat izučio u Zagrebu i Zemunu od 1937. do 1940. Počinje slikati 1944. Poslije završetka Drugog svjetskog rata polazio je Obrtnu školu i večernji tečaj crtanja (Kosta Angeli Radovani) u Zagrebu od 1945. do 1948. Od 1950. bio je zaposlen u novomarofskoj tvornici pokućstva Bor kao stolar, poslovođa te direktor. Od 1963. potpuno se posvetio slikarstvu.U grafici se usavršivao u Zagrebu (H. Čavrk) i Corbetti (G. Grittini i E. Cattaneo) od 1985. do 1986.

U početku slikarskog opusa je realist, a individualni likovni jezik odnosno osobnu poetiku i motive pronašao je uz poticaj i potporu M. Bašičevića i R. Putara. Kasnije je stvarao maštovite, poetične krajolike u kojima zavičajni motivi prerastaju u univerzalnu viziju sklada i vedrine u prirodi. Idealizirane pejzaže slikao je uglavnom bez ljudi ili faune – izmaštane vizije koje su bili inspirirane zagorskim brjegovima, šumama, poljima i raslinjem. Svoje izvorne likovne predodžbe ostvaruje karakterističnim rukopisom (kružići pretežito plave, zelene, ružičaste i ljubičaste boje). Osobito se ističu predimenzionirani cvjetovi kao simboli života, neprestana rađanja i mladosti te sveopće harmonije i raja. Sunce na slikama ima veliko značenje kao izvor svjetlosti, topline i života. Zbog transparentnosti i spontanosti tehnike lirski senzibilitet još više dolazi do izražaja u akvarelima. U crtežima tušem, izrađenima od čistih i tankih linija i bez sjenčanja, osobito dolaze do izražaja strukture i ritmizacija prikazanih oblika.

Autor je grafičkih mapa Rabuzin (serigrafije, predgovor V. Crnković, Zagreb 1973), Tre incisioni di Rabuzin conunbrindisi (litoserigrafije, stihovi R. Carrieri, Milano 1973), Ivan Rabuzin (serigrafije, predgovor Vera Horvat-Pintarić, Milano 1979), Dubrava (serigrafije, predgovor J. Škunca, Zagreb 1985), U čast Ive Andrića (litoserigrafije, predgovor G. Bråhammar, stihovi A. Lundkvist, Malmö 1988), Prekomorje Ivana Rabuzina (L’Oltremare di Ivan Rabuzin; serigrafije, stihovi G. Mascioni, Lugano 1989), Grafički zapisi (akvarelirani bakropisi, predgovor Crnković, Ključ 1996) i Ivan Rabuzin. Velikani hrvatskog slikarstva (reprodukcije u ofsetu, bakropis, predgovor Crnković, Zagreb 1998).

U 1970-ima i 1980-ima karakterističnim motivima i koloritom te prepoznatljivom morfologijom i ikonografijom oslikavao je porculanske servise, zdjele, vaze i ukrasne tanjure za njemačku tvrtku Rosenthal i Atelier Tomić iz Zagreba. Osmišljavao je predloške za tapiserije i tkanine za francusku tvrtku Aubusson i švicarsku tvrtku Fisba te za marame i kišobrane Varaždinske industrije svile, konfekcije i kišobrana. Prema njegovim predlošcima izrađeni su veliki svečani zastor za kazalište Takarazuka u Tokyju 1980. i tapiserija u predavaonici Muzeja moderne umjetnosti u Urawi (Saitama) 1983, a prema njegovoj slici svečani zastor Gradskoga kazališta Trešnja u Zagrebu 1999. Izradio tri zidne slike za osnovnu školu u Novom Marofu 1982.

Pored navedenoga bavio se i oblikovanjem namještaja, koji je oslikavao kombinacijom folklornih motiva i vlastitih cvjetnih stilizacija. Prijelazni pokal za pobjednika Hrvatskog nogometnog kupa, popularno je nazvan “Rabuzinovo sunce”, prema autoru pokala slikaru Ivanu Rabuzinu.

Isto tako okušao se i kao scenograf (J. Malík, Loptica-hopsica, Zagrebačko kazalište lutaka, 1967; J. LjvovičŠvarc, Dva javora, Zagrebačko kazalište mladih, 1972., W. Gombrowicz, Opereta, Slovensko narodno kazalište u Ljubljani, 1974; K. Baranović, Licitarsko srce, HNK u Zagrebu, 1975; P. Čimbur, Gastarbajter, Narodno kazalište u Banjoj Luci, 1976; F. Lhotka, Đavo u selu, HNK u Splitu, 1986, i Narodno kazalište Ivan Zajc u Rijeci, 1987; J. Gotovac, Ero s onoga svijeta, HNK u Osijeku, 1990). Ilustrirao je knjige i slikovnice (G. Krklec, Pod Gupčevom lipom. Zagreb 1977, i Svjetlosti zavičaja. Varaždinske Toplice 2008; A. Golob, Novinarski zapisi iz starog i novog Varaždina,   1988; A. Gardaš, Sunčanin cvijet. Zagreb 1990).

Prvu samostalnu izložbu priredio je 1956. u Novom Marofu. Od 1960. do 1999. imao je brojne samostalne izložbe diljem svijeta u: Zagrebu,  Parizu, Antibesu, Milanu, Varaždinu, Bratislavi, Dubrovniku,Trebnju, Ljubljani, Karlovcu, Varaždinskim Toplicama, Beogradu, Zemunu, Zlataru, Duisburgu, Münchenu, Zürichu, Amsterdamu,Svetozarevu, Tokyju, Novom Marofu, Dugom Selu, Ivanić-Gradu, Zadru, Malom Lošinju, Londonu,Malmöu,SlovenjGradecu, Nici, Splitu, Đakovu, Caracasu, Osijeku, Slavonskom Brodu, Velikoj Gorici, Rijeci, Ozlju, Pazinu, Labinu, Kninu, Šibeniku, te posmrtno u Varaždinu (2011) i Vrbovcu (2021). Izlagao je na više u 200 samostalnih diljem Hrvatske, Europe i po svijetu kao i na brojnim skupnim izložbama.

Skupno je izlagao na izložbama slikara i kipara Hrvatskoga zagorja i Međimurja u Varaždinu,  60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj u Zagrebu, ULUH/HDLU, Zagrebački salon, Beogradski trijenale, Expo u Montréalu, Suvremena hrvatska umjetnost u Beogradu i Zagrebu,   Umjetnost na tlu Jugoslavije od prethistorije do danas u Parizu, Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost u Zagrebu, Biennale akvarela Jugoslavije u Karlovcu, Jugoslavensko slikarstvo šeste decenije u Beogradu, Ziliku Karlovcu, Porečki annale, Postojanost figurativnog u Zagrebu,  Tapiserija u Hrvatskoj u Zagrebu, 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti u Zagrebu i Zagorski likovni salon u Krapini.

Izlagao i na izložbama Sao Paulo, Rim, Zagreb, Münster, Mainz, Lima, Vancouver, Milano, jugoslavenskih London, Edinburgh, Sankt Peterburg, Zagreb, Beč, Hamburg, New York, München, Amsterdam, Dubrovnik, Ciudad de México, Pariz, Laval, Venecija, Rim,  Trebnje, Düsseldorf, Zürich, Tbilisi, Milano, Bremen, Verona, Bern,Haarlem, Washington, Essen, Peking, Tokyo, Kuala Lumpur,São Paulo, Buenos Aires, Madrid i svjetskih naivnih umjetnika New York,Morges, Lugano, London, Firenca, Tokyo, Lausanne, Beč, Torino, Düsseldorf te na trijenalu insitne umjetnosti Bratislava, Saboru izvornih umjetnika Zlatar i Bijenalu jugoslavenske naivne umjetnosti Svetozarevo.

Sudionik je više likovnih kolonija u Zlataru, Karlovcu, Trenju, Vrbovcu i dr. Bio je član Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske u Zagrebu.

Rabuzin je bio i kolekcionar koji je skupio vrijednu i bogatu zbirku grafika hrvatskih i svjetskih slikara. Svoju zbirku od 124 crteža, u kojoj dominiraju figure, portreti i aktovi hrvatskih umjetnika (I. Meštrović, Slava Raškaj, M. Rački, J. Račić, V. Radauš, E. Murtić, Z. Prica), predstavio je na izložbama u Varaždinskim Toplicama, i u Karlovcu te donirao Galeriji starih i novih majstora Gradskoga muzeja Varaždin. U obitelji mu se pak u Ključu čuva vrijedna zbirka grafika (M. C. Crnčić, B. Šenoa, T. Krizman, J. i F. Riepenhausen, japanski drvorezi), izlagana u Varaždinskim Toplicama i u Zagrebu.

Za svoja ostvarenja primio je brojna priznanja, među kojima Grand prix na II. trijenalu insitne umjetnosti u Bratislavi, veliku zlatnu medalju Rimske akademije za književnost, znanost i kulturu, Zlatnu plaketu Tabora samorastnikov Jugoslavije u Trebnju itd.

Svestrani Rabuzin je također i autor proznih zapisaka i pjesama (Zapisi o nenaslikanim slikama. Kaj 1973; Nedjeljni 1944–1994. Zagreb 1994, dopunjeno izd. Varaždinske Toplice 2001), koji svjedoče o stvaralaštvu impregniranom konkretnim doživljajima zavičajnoga ambijenta i univerzalnoga ishodišta prirodnih tokova (T. Maroević, 1995).

Njemu su u čast posvećene zbirke pjesama Oči raja (Ključ 1991) te Hommage à monami B. Pavlovića (Zagreb 1993). O njegovom stvaralaštvu snimljeno je 11 filmova (scenaristi primjerice Irena Vrkljan, 1961, R. Ivančević, 1972, I. Zidić, 1985, M. Mahečić, 1992, Svjetlana Sumpor, 2007). Dobitnik je Nagrade Varaždinske županije za životno djelo 1996. Svojim se djelima istaknuo kao »jedan od najvećih svjetskih majstora idile« (T. Šola, 1986) te »klasik hrvatske moderne umjetnosti i svjetske naive, jedan od najvećih lirskih slikara 20. stoljeća« (Crnković, 2012).

Uz umjetnička ostvarenja jedno vrijeme bio je sudionik hrvatskog političkog života kao zastupnik Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskom saboru od 1992. do 1999.

Ivan Rabuzin je u svom životnom i umjetničkom dijelu puta bio duboko povezan s Vrbovcem. Spletom ratnih okolnosti Drugog svjetskog rata, mladi domobran Ivan Rabuzin se našao u Vrbovcu gdje je upoznao Ljubicu Rišanek. Njihova ljubav završila je sklapanjem braka  6. lipnja 1947. godine u Vrbovcu u kojem su imali kći Zdenku i sina Damira. Zdenka je rođena 5. kolovoza 1950., a Damir 2. lipnja 1954., oboje u Vrbovcu. Dapače, Zdenka je čak pohađala gimnaziju u Vrbovcu, pa se jedan dio roditeljskog života bračnog para Rabuzin odvijao u Vrbovcu.

Rabuzin je već kao svjetski priznata umjetnička veličina sudjelovao na izložbama Likovnog amaterskog društva Vrbovec. Donirao je svojadjela 1987. na aukciji slika za uređenje galerijsko-muzejskog prostora u Vrbovcu, gdje sudjelovao i kao član Odbora za aukciju te i osobno pomagao uređenju Likovne galerije. Sudjeluje godinama kao redoviti član Vrbovečkih likovnih susreta, dapače kao član organizacijskog odbora doprinosi ugledu likovnih kolonija u Vrbovcu. Osim toga jedan dio njegovog slikarskog opusa bio je inspiriran i vrbovečkim motivima pa je tako naslikao Vrbovečko groblje, Vrbovečki breg, Hruškovicu i dr. Angažirano je pomagao kulturno-umjetničkim udrugama pa je uz njegovu pomoć HKUD Petar Zrinski imao  1976. nastup u njemačkom gradu Selbu. Uz rodbinski krug stekao mnoga prijateljstva i poznanstva s osobama iz umjetničkog, kulturnog, političkog i javnog života Vrbovca. Vrbovec je prigrlio u svom srcu u koji je rado dolazio, ugodno se osjećao i znatiželjno umjetničkom dušom jedan dio vrbovečkog krajobraza trajno utkao u svoje slike.

Za sve što je učinio na promociji vrbovečkoj kraja, Grad Vrbovec se odužio Ivanu Rabuzinu na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u povodu Dana grada 15. lipnja 2006. Tada mu je predsjednik Gradskog vijeća Jadranko Mijalić dodijelio Plaketu počasnog građanina kao znak posebne potvrde i zahvalnosti građana Grada Vrbovca za iskazanu aktivnost i zalaganje za promicanje i razvoj likovne kulture na području Grada Vrbovca. Grad Vrbovec organizira svake godine 18. prosinca, na obljetnicu njegove smrti, komemoraciju na njegovom grobu. I na kraju Ivan Rabuzin po svojim umjetničkim i životnim postignućima na državnoj i svjetskoj razini i sve što je učinio za vrbovečki kraj, sigurno zaslužuje da mu se Grad Vrbovec, još jednom oduži i to imenovanjem jedne od sadašnjih ili budućih vrbovečkih ulica.

 

Izvori i literatura:

  1. Juraj Baldani, 5. vrbovečki likovni susreti 1985., Vrbovec.
  2. Juraj Baldani, Aukcija slika za uređenje galerijsko-muzejskog prostora u Vrbovcu, , Vrbovec.
  3. Juraj Baldani, 8. vrbovečki likovni susreti 1989., Vrbovec.
  4. Juraj Baldani, IX. Likovna kolonija Vrbovec ’93, Vrbovec.
  5. Hrvatska opća enciklopedija, svezak 9 Pri – Sk, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007.
  6. Ivan Rabuzin Hrvatski biografski leksikon hbl.lzmk.hrPristupljeno 25. 3. 2021.

 

Zdenko Brezarić

Komentiraj

Molimo Vas da unesete svoj komentar
Molimo Vas da ovdje unesete svoje ime