Mario Ćosić je godinama stožerni igrač Vrbovca koji je u prošloj sezoni doživio težu povredu na pripremnoj utakmici 10. veljače 2021. godine u Zagrebu protiv Bistre. Na toj utakmici ozlijedio se i Filip Busija što je tada bio veliki hendikep za Vrbovec jer se radilo o igračima, koji su svojom kvalitetom, požrtvovnošću i beskompromisnom igrom davali ton cijeloj igri Vrbovca. Kada se ozlijedio i kapetan Filip Pluščec 13. ožujka 2021. godine na prvenstvenoj utakmici protiv Jaruna, onda su kola nemilosrdno krenula prema dolje pa je ostanak u trećeligaškom društvu izgledao kao nemoguća misija. Mario Ćosić je jako teško emotivno proživljavao utakmice Vrbovca koje je gledao s tribina, ali je istodobno savjesno, odgovorno i krajnje predano provodio rehabilitacijski ciklus i trenirao po specijalnom tretmanu, kako bi se što prije vratio u momčad. U samoj završnici prvenstva Mario Ćosić se ponovo ustalio kao standardni igrač i preuzeo kapetansku traku od Domagoja Colarića te do kraja kapetanski igrao i vodio svoju momčad do luke spasa u 3. HNL-u.
U svezi pogleda iz vizure gledatelja, igrača i kapetana razgovarali smo s Marijom Ćosićem koji je iznio svoja viđenja odigrane prošlogodišnje, nesvakidašnje i antologijske sezone u klupskoj povijesti: Naime, Vrbovčani su napravili „nogometno čudo“ jer su jesenski dio završili uvjerljivo na zadnjem mjestu sa samo 5bodova, da bi na kraju prvenstva 2020./21. sa 36 osvojenih bodova ostali u 3. HNL-u Središtu.
Kako ste doživjeli dolazak trenera Dražena Biškupa?
Nakon užasne prve polusezone o kojoj već svi sve znaju, uslijedile su pripreme i nastavak prvenstva u kojima nas trener Renato Jurčec nije uspio probuditi. Tu na scenu stupa trener Biškup, njegov karakter i sama pojava u svlačionici od prvog dana digla je svima nama nadu. Jedne od njegovih prvih riječi bile su „Ostat ćemo u ligi jel vam to jasno?! Ja vam to kažem“ i naravno, šaka u vrata. Dobri smo mi igrači, ali trebalo nam je vratiti samopouzdanje i posložiti nas, a to je on radio kroz svaki trening, govore prije utakmica pa i za vrijeme same utakmice. Nije realno koliko nas je čovjek digao iz mrtvih, vratio samopouzdanje, posložio nas, a zatim i rotirao te radio odlične zamjene.
Kako ste proživljavali utakmice kao gledatelj i ponovni ulazak u momčad?
Svakako mi je bilo teže gledati sve to s tribina nego igrati nakon ozljede. Bio sam ja s njima na treninzima i skupa smo stalno, ali kad si na tribini, a ne možeš im pomoći, teško je. Dečki su mi davali podršku i uhvatili dobar zamah tako da mi je bilo lakše vratiti se. S Domagojem Colarićem kao vođom/kapetanom na terenu krenuli smo u osvajanje bodova. Dečki su pokazali da mogu i osvojili smo 10 bodova u 5 susreta, ali smo nakon utakmice protiv Španskog ušli u crni niz od 3 poraza. Protiv Španskog smo se debelo napromašivali i dobili gol pred sam kraj utakmice te odigrali neriješeno. Ta nas je utakmica malo poljuljala, ali pokazat će se kasnije, ne do kraja.
Zadnja utakmica u crnom nizu bila je protiv Trešnjevkeu Zagrebu. To je bila utakmica u kojoj su dečki ostavili srce na terenu i borili se, ali nismo imali sreće. Utakmica u kojoj sam se vratio nakon ozljede koljena i uspio za odigranih 6 minuta dobiti karton, utakmica u kojoj je trener Biškup dobio crveni i utakmica nakon koje smo se skoro potukli i sa sucima i sa igračima. Skupili smo se u svlačionici, dali ruke i rekli: „E sad ćemo svima pokazati naš inat, naše zajedništvo, kvalitetu i poginuti na terenu!“ To je nogomet i sve njegove čari, mislim da bez te strasti i borbe ne bi ni ostali u ligi. Otad kreće berba bodova, jer smo 5 utakmica dobili zaredom. Nesretno smo izgubili u Trnju. Na kraju smo pobijedili prvaka Jaruna na njihovom stadionu i to nije moglo bit slađe. Gubili smo utakmicu, igrali loše, ulazi Josip Colarić, Zrinščak nas ostavlja na životu nakon fantastične obrane (nokaut loptom u glavu) i okrećemo utakmicu u 3 minute…nestvarno!
Tko je sve zaslužan uz trenera Biškupa za ostanak u 3. HNL-u?
Čovjek koji je također uvelike zaslužan za ovaj povijesni pothvat je predsjednik Mato Jelić skupa sa dopredsjednikom Draženom Prelogom, tajnicom Irenom Starešec, Renatom Ščap i ostalim članovima Uprave. Predsjednik Jelić je oduvijek vjerovao u nas i bio tu s nama, gubili mi ili pobjeđivali te nas bodrio. Doveo je trenera Biškupa i par bitnih igrača bez kojih teško da bi osigurali ostanak.
Dino Tomas je temperamentan igrač, vrhunske spreme i kvalitete (ljudske i igračke) koji nam je dao dozu agresivnosti, ali i kvalitete kako prema naprijed, tako i iza u obrani. Igrač koji otkako je došao nije odigrao lošu utakmicu, samo što svaku četvrtu pauzira. Damir Krizmanić je stoper koji nam je dao potrebnu sigurnost i mirnoću u obrani. Vlatko Martinović je igrač koji je neumorno trčao gore dolje, nervirao protivničke stopere, pomagao obrani i zabio nekoliko bitnih golova pa i onaj u Jarunu za pobjedu. Dražen Bilić i Lovro Novokmet nisu se naigrali, ali uvijek su bili s nama uz ekipu, treniraju i pošteno rade tako da doći će i njihovo vrijeme. Filip Busija naša radilica koji se ozlijedio pa mu je bilo teško nakon ozljede ući u pravi ritam, ali dao je svoj doprinos i pomogao koliko je mogao.
Spomenut ću sve dečke jer su svi zaslužni za ovaj ostanak, ali i našeg pomoćnog trenera i trenera golmana, Igora Ratkajca. Promijenili smo dosta trenera, ali on je ostao s nama do kraja te uz trenera Biškupa uvelike pridonio ostanku. Ima stopostotni učinak što se tiče pobjeda u ligi. Sa svojim iskustvom davao nam je savjete, a njegova zagrijavanja svima ostaju u sjećanju. Naša dva vrbovečka pulena (Alen Babić i Domagoj Colarić) koji su izrasli u prave igrače, sadašnjost i budućnost kluba na kojima će se graditi igra, ako ne odu u viši rang. Pružili su par fantastičnih utakmica. Sazrjeli Josip, igrač šesnaesterca Colarić, koji se najviše digao u formi otkako je došao trener Biškup i koji je svojim golovima riješio nekoliko utakmica. Josip Slišković nerješiva enigma za mnogobrojne bekove, neki i dan danas imaju noćne more od njegovih prolazaka. Moj Antonio Boroša (Boca) dobri duh svlačionice, koji je pokazao da još ima baruta u njemu te se može računati na njega, vrijedno se sprema i čeka priliku. Braća Gabrijel i Martin Tolić koji nisu propustili trening od prstića, (išli na upis u školu), neumorno treniraju, slušaju i bore se za svaku loptu. Dovoljno vam govori to da ni na treningu ne puštaju jedan drugom nego se svađaju na njemačkom. Mirni i staloženi dobrica Antonio Režabek nevjerojatnog centaršuta, ala Gerrard, odigrao sve utakmice i konstantno se dizao te ulio sigurnost u zadnju liniju. Još ga naučimo bacat aut i kompletan igrač. Golman Mihael Zrinšćak koji nije pao nakon kiksa, nego se još više digao što ga je i dovelo, da eto u zadnjoj utakmici bude heroj sa spomenutom nokaut obranom. Goran Trošić je po meni naše najveće pojačanje, odigrao je fantastično drugu polusezonu. On se igrao nogometa, dečko koji šuti, trenira i igra. Doveden kao krilo ili špica, preskočio 3 ranga te se ustalio u prvu momčad i to na zadnjem veznom što su trener Biškup i Ratkajec otkrili skupa. Vrbovečki klinci Alen Bubnjar, Kristijan Colarić, Bruno Škaro, Mislav Antonio Fugaj, Patrik Hercig i Kliček su budućnost kluba, koji tek dolaze na scenu, ali su pokazali da mogu, samo trebaju nastaviti trenirati i boriti se za poziciju.
Nositi kapetansku traku je velika čast, ali i velika odgovornost. Kako se nosite s time?
Velika čast i zadovoljstvo je biti kapetan kluba u svom gradu. Nisam prošao omladinsku školu u njemu, ali tu sam odmalena. Kako se nosim s tim?! Pa Pluščec mi je pokazao kako se to radi, a i uz prave i karakterne dečke puno je lakše. Uslijed ozljede našeg prvog kapetana Pluščeca kapetanska traka je pripala meni. No, ne treba zaboraviti da je nakon moje ozljede jedno vrijeme traku nosio Domagoj Colarić, koji je svojom igrom i zalaganjem na terenu pokazao da itekako to može. Iako je bio ozlijeđen naš kapetan Filip Pluščec bio je tu s nama na svakoj utakmici i bodrio nas te je obećao da će se vratiti, spremiti i odigrati još jednu sezonu. Moram priznat da je ovo bila najteža polusezona/sezona koju sam odigrao dosad, što psihički što fizički.
Za kraj sam ostavio našeg vrijednog fizioterapeuta Matiju Grežinu koji je također stalno bio s nama i neumorno nas liječio i oporavljao. Dečko velikih kvaliteta kojem je samo nebo granica, a to se vidi po njegovoj volji, pristupu, trudu, zalaganju i znanju na kojem ne staje nego samo ide i ide naprijed. Treba nas 22 igrača istrpjeti sa svojim zahtjevima.
Eto, to je to od mene. Neki kažu: „Pa nije to baš čudo što ste završili na 16. mjestu u 3. HNL-u.“ I vjerujem da izvana to tako izgleda. Ali iznutra kad si svaki dan s ekipom, treniraš, boriš se, bodriš jedan drugog, svaki trening je bitan, svaku utakmicu moraš dobiti, a znaš da će te svi „pokopati“, kao što je bilo protiv Trešnjevke, onda je to čudo ravno osvajanju lige.
Zdenko Brezarić
