Štefica Biškupec je jedna od rijetkih žena koja je u drugoj polovici 20. stoljeća aktivno sudjelovala na rukovodećim mjestima u društveno-političkoj preobrazbi općine Vrbovec, od prvih novinarskih početaka, borbe za emancipaciju žena pa do sudjelovanja u počecima organizacije turističko-kulinarske manifestacije „Kaj su jeli naši stari“.
Rođena je 2. siječnja 1944. godine u Gaju u obitelji oca Pavla Medvereci majke Marije rođ. Drvenkar. Osnovnu školu pohađala je u Dijanešu i Vrbovcu, a potom je maturirala u križevačkoj gimnaziji 1963. godine. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta Zagreba diplomirala je 1969. godine. Brak je sklopila 1967. godine s Matom Biškupec. Od 1968. godine sudjeluje u društvenom, političkom i javnom životu općine Vrbovec u kojoj je uz novinarski posao glavninu svog društvenog djelovanja posvetila u borbi za ravnopravnost žena u svim segmentima društvenog djelovanja u općini Vrbovec.
Radila je na Radio Vrbovcu 1968.-1972., a potom u općinskim službama Vrbovca (direktorica Centra za društvene službe i socijalni rad i na savjetničkom mjestu), a u invalidsku mirovinu otišla je 1992. godine. Članica Izvršnog vijeća općine Vrbovec 1978.-1982., predsjednica Općinske konferencije SSRN Vrbovec 1980.- 1984., sekretar OK SKH Vrbovec 1986.-1988., delegatkinja kongresa SK Hrvatske, predsjednica Konferencije za društvenu aktivnost žena Vrbovec 1969. – 1992.
U svezi novinarskih početaka, društveno-političkog i javnog pregalaštva na modernizaciji općine Vrbovec sredinom 20. stoljeća razgovarano je sa Šteficom Biškupec koja je sudjelovala u tim procesima.
Prva radna iskustva počeli ste stjecati još kao apsolventica na tek osnovanom Radio Vrbovcu koji je započeo s radom 1968. godine. Kakva su bila iskustva u tim prvim radnim danima na Radiju Vrbovcu?
„Početak izdavanja vrbovečkih novina Komune krajem 1966. godine i osnivanjem Radio Vrbovca 1968. godine što je urađeno za vrijeme predsjednika Skupštine općine Vrbovec Franje Štefanovića bio je veliki iskorak u dokumentarno-novinarskoj i društvenoj klimi na području tadašnje komune. Prvi zaposlenici na vrbovečkom radiju bili su mladi ljudi bez ikakvog novinarskog iskustva u kojem smo samo izgrađivali svoj stil rada, osobne prepoznatljivosti i sveopći imidž vrbovečke radio stanice. Prvi eksperimentalni spikeri bili su: Milka Prpić i Miroslav Babić, a prva službena spikerica Dragica Krolo. U prvim počecima na radiju su bili zaposleni Bogoljub Lacmanović i Mišo Selanec, te honorarno Đurđa Pavelić. Mira Bući je pripadala administrativnom osoblju, Zvonimir Kveštek bio je fotoreporter, a Stjepan Dlaka tehničar. Za pojedine emisije zvali smo vanjske suradnike poput Borisa i Zdravka Zebića, Đure Severa ili druge osobe iz Narodnog sveučilišta, Srednje škole ili drugih vrbovečkih institucija. U tim počecima pomagali su nam zagrebački radijski voditelj Vojo Šiljak, rodom iz Bolča, Josip Kurtak i književnik Josip Paladino oba iz Bjelovara, ali i druge osobe. Nije nam bilo lako jer smo tek stjecali iskustva pa je bilo lutanja. Međutim, slušanost nam je bila velika jer smo imali puno zahtjeva za glazbenim željama, koje su neke od njih imale i prikrivena značenja. Progovarali smo o lokalnim temama i davali obavijesti i informacije o društvenim, političkim, kulturnim i sportskim temama. Uz novinarski posao na radiju sudjelovali smo i u pisanju vrbovečke Komune na koju smo također izuzetno bili ponosni jer smo u pisanom obliku iza sebe ostavljali zabilježene dijelove vrbovečke povijesti.Kako je Bogoljub Lacmanović otišao na služenje vojnog roka bila sam glavna urednica novina Komune i na Radio Vrbovcu od 1968. do 1959. godine. Dakako, da sam se prilikom obavljanja uredničkog posla suočavala s mnogim problemima i stresovima koji su proizlazili iz političkih, društvenih ili osobnih razloga, koje smo rješavali na razne načine. Inicirali smo mnoge ideje koje su bile dobro prihvaćene među stanovništvom od izbora sportaša općine Vrbovec, organizacije utakmice Debeli – Mršavi pa do izbora ljepotice općine Vrbovec koji je bio organiziran 1970. godine u Dubravi. Program izbora vodila je poznata zagrebačka spikerica Vesna Spinčić, a u glazbenom dijelu sudjelovao popularni pjevač Toni Kljaković, na kojem je za ljepoticu općine Vrbovec bila izabrana Dušanka Branković iz Starog Gloga.U tim prvim počecima rada na vrbovečkim radiju susretali smo se s mnogim veselim trenucima, ponekad i sa anegdotalnim situacijama, s puno posla u kojem smo nakon par godina profilirali kao uspješna radio postaja. Bila sam i dopisnica iz Vrbovca zagrebačkog Vjesnika. Članica sam Društva hrvatskih novinara od 1970. godine do današnjih dana.
U društveno-političkom radu zalagali ste se za što veću ravnopravnost žena u vrbovečkoj općini. Koje ste sve aktivnosti poduzimali da se deklarativna ženska ravnopravnost pretvori i u stvarnom životu?
„Kao mlada žena sudjelujem u radu podizanju ženske svijesti i općenito položaja žena u tadašnjoj uglavnom ruralnoj općini Vrbovec. Naime, tada nije bilo društvenog životau kojem bi žene imale neku važniju ulogu. Sve se manje-više svodilo na proslavu međunarodnog dana žena 8. ožujka ili na prisjećanje žena koje su u NOB-u izgubile svije sinove i muževe. Bez obzira na deklarativnu ravnopravnost žene su bile većinom u marginalnom položaju. Kao predsjednica Konferencije za društvenu aktivnost ženaVrbovec započeli smo inicirati društvene procese sve veće uključenosti žena u društvenom životu općine Vrbovec.Pokrenute su aktivnosti na konstituiranju 9 centara u: Vrbovcu, Preseki, Rakovcu, Gradecu, Lonjici, Cugovcu, Farkaševcu, Srpskoj Kapeli, Dubravi i MI PIK Vrbovec. U akcije su se uključile u žene zaposlene u OŠ „7. maj“ Vrbovec, Srednjoškolskom centru, Dječjem vrtiću i Narodnom sveučilištu.Ubrzo potom osnovani su mjesni savjeti za društveni položaj žena u Peskovcu, Tkalcu, Poljani i drugim selima. Aktivne su bile žene i u Dulepskoj, Prilesju iBrčevcu.Istodobno su se razvijale i provodile razne aktivnosti od uključenosti u sustav civilne zaštite, organizacije raznih predavanja od zdravstvene tematike pa do praktičnih tečajeva krojenja i šivanja. Fokus rada smo usmjerili i na jačanje svijesti poboljšanja položaja, sloboda i prava ženate uloge majke u društvu.U svezi medicinske tematike pomagala nam je dr. Maja Medar Lasić iz Doma zdravlja Vrbovec. Organizirala se suradnja sa ženama iz Laškog iz Slovenije i Trstenika iz Srbije, ali se razvila suradnja i sa ženama iz Štipa iz Makedonije. Izvrsna suradnja je bila razvijena s Ogrankomseljačke sloge iz Gradečkog Pavlovca i KUD Petar Zrinski iz Vrbovca koji su sudjelovali na raznim smotrama folklora.Žene su postale aktivne članice društvenog života koje su svojim inicijativama ojačale svijest o potrebama i položaju žena u suvremenom društvu. Nedvojbeno su svojim pozitivnim angažmanom pronašle način da artikuliraju vlastita viđenja rješavanja pojedinih seoskih problema pa do veće uključenosti u razna društva i jednim dijelom u vatrogasne postrojbe. Nije to sve bilo lako učiniti, ali uz puno truda, odricanja i upornosti pokrenule smo aktivnosti kroz udruge žena da se njihova uloga u društvu počela mijenjati i uvažavati.
Bili ste uključeni u početke organiziranja Turističko kulinarski manifestacije „Kaj su jeli naši stari“. Kako je uopće došlo do pokretanje te smotre starinskih jela vrbovečkog kraja?
„Profiliranje pojedinih općinskih sredina isticao se kroz održavanje određenih manifestacija, kao što su Veliko križevačko spravišće, Samoborski fašnik ili Zelinski dani vina na kojima su razvijale svoj kulturni identitet i turističke potencijale svog kraja. To su bili putokazi da i mi nešto u Vrbovcu napravimo na tom području. Tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća općine Vrbovec Ljudevit Hrgovan je 1980. inicirao sastanak na kojem sam bila nazočna kao predsjednica Općinska konferencija za društvenu aktivnost žena Vrbovec, tajnik Turističkog saveza općine Vrbovec Đuro Kraljić i predstavnica MI PIK Vrbovec Zlata Resnik Bilanović. Na tim sastancima iznjedrila se ideja da Vrbovec može lokalnoj javnosti organizirati manifestaciju u kojoj će fokus biti usmjeren prema predstavljanju naših starih jela. Promišljanja su bila sasvim logična jer je Vrbovec ratarski i stočarski kraj, razvijena prehrambena industrija i izgrađen motel PIK Vrbovec s turističkim potencijalima. U vezi imena ipak je prevagnula kajkavska inačica imena manifestacije „Kaj su jeli naši stari“ koja je u proteklih 40 godina postala vrbovečki brend u hrvatskim nacionalnim okvirima. Prva smotra bila je održana u rujnu 1981. godine pored motela PIK Vrbovec i taj je termin bio zadržan u početnom razdoblju. U samom početku turističko-kulinarske manifestacije bila su nazočna dva pravca djelovanja. Glavna preokupacija organizatora bila je usmjerena na etno-gastronomsku predstavljanje i pripremu starih vrbovečkih jela, oživljavanje i afirmacije narodnih običaja i baštine dok je drugo bilo usmjereno na sudjelovanje kulturno-umjetničkih društava, organizaciju zabavnih, izložbenih, sportskih i drugih sadržaja te razvitka turističko-ugostiteljske ponude općine Vrbovec. Bila je početna inicijativa da se starinska jela udomaće u našim ugostiteljskim objektima i da se u MI PIK Vrbovec proizvodu suhomesnati proizvodi po starim recepturama. Ispočetka je ta ideja saživjela u MI PIK Vrbovcu i pojedinim ugostiteljskim objektima, ali je kasnije splasnuo interes.U samim počecima bilo je traženje najboljih mogućnosti prezentiranja naših autohtonih jela pri čemu je bilo pogrešaka i određenih lutanja. Nakon par godina uveli smo i ocjenjivanje jela kako bi se pridobila što veća kvaliteta jela, a ujedno da time privučemo još veći broj ženskih udruga za sudjelovanjem i nagradimo najbolje kuharice. Kasnije je manifestacija organizirana na središnjem vrbovečkom trgu u zadnjem vikendu kolovoza jer su se tada mogli izlagati mnogi poljoprivredni plodovi rada od kukuruza, tikvanja do jabuka, šljiva i kukuruzovine.U svakom slučaju na sve porođajne muke koje su bile izražene, manifestacija „Kaj su jeli naši stari“ ponosno korača prema novim programskim izazovima za opću dobrobit, turističku bolju budućnost i još kvalitetniju prezentaciju bogate gastronomske ponude i narodne ostavštine vrbovečkog kraja.
Pišete pjesma i zapise iz obiteljskog i društvenog života. Kome posvećujete ili o čemu pišete u svojim pjesmama?
Objavila sam knjigu pjesama i zapisa1994. godine pod nazivom „Duša moga zavičaja“.U njima pišem o svojem rodnom zavičaju, rodnom selu Gaju, našim narodnim običajima, prolaznosti vremena, smislu života, životnom iskustvu, o ljudima s kojima sam proživjela sve ove godine i što šta drugoga. Pišem da se događaju ne prepuste vremenu i da mnogi događaji, dogodovštine i situacije budu trajno zabilježene i za buduće generacije. Jednostavno ponese me inspiracija i svoje misli stavim na papir kako bi kao takve ostale zabilježene.
Štefica Biškupec je za svoj društveno-politički i javni samoprijegoran rad primila niz općinskih, republičkih i saveznih nagrada, a njoj je među najznačajnijima republička nagrada „Kata Pejnović“ zbog unapređenja društvenog položaja žena. Primila je između ostaloga i slijedeća priznanja: Diplomu Udruženja listova i radio stanica komuna i radnih organizacija Hrvatske, Diplomu Turističkog saveza općine Vrbovec i Konferencije za društvenu aktivnost žena SSRN Vrbovec za sudjelovanje na 1. prezentaciji narodnih jela općine Vrbovec, Priznanje Radne zajednice Općinskih službi Vrbovec, Diplomu Večernjeg lista za sudjelovanje na manifestaciji „Kaj su jeli naši stari“,savezno odlikovanje orden rada sa srebrnim vijencem,teSpomenice oslobođenja općine Vrbovec sa zlatnim, srebrnim i brončanim klasovima.
Zdenko Brezarić
