U godini koja je na izmaku obilježili smo 30 godina hrvatske lokalne samouprave, odnosno modela zasnovanog na razlikovanju gradova i općina, uz drugi stupanj u obliku županija, s posebnim statusom Zagreba. Ove su jedinice započele svoj realni život nakon lokalnih izbora održanih u veljači 1993., kada su izabrana njihova vijeća i skupštine. Model su utemeljile odredbe Ustava iz 1990., a detaljnije je reguliran zakonima donijetima na samom kraju 1992.
Ove sam godine, 31. svibnja, u Poreču sudjelovao na panelu „30 godina lokalne samouprave: jesmo li uspjeli?“ održanom u organizaciji Udruge gradova Republike Hrvatske. Ostali sudionici bili su ministar pravosuđa i uprave dr. sc. Ivan Malenica, ministar financija izv. prof. dr. sc. Marko Primorac, Vojko Obersnel, dugogodišnji gradonačelnik Rijeke, Tulio Demetlika, zamjenik župana Istarske županije te Željko Turk, gradonačelnik Zaprešića i predsjednik Udruge gradova.
U raspravi su pretezala pitanja financiranja lokalne samouprave, jer se u to vrijeme pripremala mini porezna reforma s ukidanjem prireza i drugim, s tim povezanim mjerama. Tko time i što dobiva, a tko gubi, je li promjena uvjetovana političkim razlozima ili željom za pojednostavljenjem poreznog sustava, kakva je pritom pozicija velikih gradova, koje i kakve lokalne jedinice i što rade za javni novac, troše li ga transparentno, itd. Rasprava o financijama na mahove je bila žustra, a onda ju je moderator, Mislav Togonal, nakon što je potrošila gotovo čitavo vrijeme predviđeno za panel, presjekao pitanjem upućenim meni, o tome jesam li i zašto odustao od prijedloga promjena teritorijalne organizacije lokalne samouprave.
Zašto bih odustao od prijedloga koji je pripremljen na stručnim temeljima, elaboriran s različitih aspekata, od geografskog i demografskog do upravljačkog i strukturnog, i prošao niz ozbiljnih rasprava na stručnim i znanstvenim forumima? Ne, nisam odustao, ali nakon što je prijedlog predan javnosti, nemam više potrebe svako malo ga ponavljati u javnosti. Umjesto rasprave o tom prijedlogu, pokušao sam prebaciti težište daljnjeg razgovora na pitanje ciljeva uvođenja novog modela lokalne samouprave početkom 1990-ih i sumiranja rezultata, s evaluacijom ostvarenja ciljeva. No, uz par osnovnih teza o tome, nismo obavili dublju analizu. Nije bilo ni vremena, a ni volje. Panel je završen pitanjima i komentarima sudionika iz lokalnih jedinica, koji su uglavnom isticali uspjehe, njihove rezultate i uspješnost.
Što je bilo poslije, poznato je. Reforma lokalnih poreza usvojena je i započinje s primjenom od početka 2024. Nakon što je prirez porezu na dohodak ukinut, neke će jedinice povećati stopu poreza na dohodak, druge – bar u početku – neće. Porezno opterećenje za porezne obveznike ne bi trebalo biti veće nego dosad, a u nekim jedinicama bi moglo biti i nešto niže. Kroz različite projekte dio se novca iz fondova Europske unije namijenjenih Hrvatskoj slijeva u gradove, općine i županije, odnosno ulaže u infrastrukturu koja se nalazi na njihovom području, kojom upravljaju druge institucije i organizacije. Grade se vrtići, kanalizacija, vodovod, asfaltirane su ulice, a financira se i štošta drugo. Korisno i potrebno, o tome nema sumnje. Nastavak dotoka europskog novca je manje-više siguran, premda će se ciljevi njegove apsorpcije ubuduće zasigurno bar djelomično mijenjati, kako to već ide u Europskoj uniji.
Nakon višegodišnjih upozorenja Europske komisije na lokalnu samoupravu koja traži značajne promjene, projekt „Optimizacija sustava lokalne i područne (regionalne) samouprave“ trebao je osigurati čvršću funkcionalnu suradnju lokalnih jedinica, kako bi građani svih jedinica dobivali lokalne javne i socijalne usluge sličnog opsega i kvalitete. Rezultati tog projekta nisu objavljeni na stranici nadležnog ministarstva, premda je rok njegovog dovršetka prošao. No, stvarnog spajanja lokalnih jedinica nema. Napredujemo, a stojimo. Ili stojimo, a napredujemo? Paradoks? Čini se da ipak nije, postoje samo ishodi koji odudaraju od predviđenih ciljeva. Jesmo li zadovoljni ili ne? Ne znamo, specifičnih istraživanja o tome nema, premda postoje određeni ne baš povoljni indikatori međunarodnih institucija. Imamo li povjerenja u projekte i procese čiji tijek i rezultate ne znamo, a sustav ostaje realno isti kao i prije? Teško. Kad ćemo moći izraziti građansko mišljenje o uspješnosti naših općina, gradova i županija te vodećih dužnosnika i njihovih predstavničkih tijela? Potkraj svibnja 2025., na novim lokalnim izborima. Ima, dakle, još vremena, pa će i za mene biti još najmanje jedna prilika najaviti ih u kolumni u Vrbovečkim novinama, krajem 2024.
Da rezimiram. U tri desetljeća mnogo smo naučili o lokalnoj i regionalnoj samoupravi, fondovima Europske unije, porezima, prihodima i rashodima lokalne i regionalne samouprave te općenito o javnim financijama. Naučili smo da o nekim temama koje nas zanimaju nažalost nema javno objavljenih i svakome dostupnih podataka. Također, iz brojnih dosadašnjih istraživanja jasno je da je kultura evaluacije, odnosno ocjenjivanja i vrednovanja reformi i politika na temelju njihovih rezultata uspoređenih s ciljevima radi kojih su pokrenute – nedovoljno razvijena, ako uopće postoji.
Malo tko je čuo za koncept evaluacije javnih politika i upravnih reformi. No, tko god je imao prilike upoznati se sa stanjem lokalne samouprave, javnih financija, javnih politika, upravnih reformi i sličnih tema i područja u zemljama dulje demokratske tradicije zna da je riječ o iznimno važnom konceptu koji osigurava racionalno odlučivanje svih aktera na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i europskoj razini, zaokruživanje jednog ciklusa političkog odlučivanja i racionalnog utemeljenja novog, kao i racionalno političko opredjeljivanje birača na izborima na svim razinama. Dok je takav pristup u mnogim zemljama odavno udomaćen, kod nas nažalost još rađa upitnike nad mnogim glavama.
No, ako smo ovime apsolvirali lokalnu samoupravu i poreze, zašto je u naslovu kolumne još i inteligencija? Zato što je godina koja je na izmaku obilježena još i velikim, relativno naglo probuđenim interesom za umjetnom inteligencijom, koja bi mogla imati posljedica i na lokalnu samoupravu.
Uz pravu, prirodnu inteligenciju, kao sposobnost snalaženja u novim i nepoznatim situacijama te rješavanja situacijskih i drugih problema na nov, svjež i produktivan način, koja je u osnovi zadana nasljeđem i osnova je kreativnog mišljenja (B. Sorokin, I. Magdalenić, 1982.), od prije nekog vremena pojavljuje se njezin nadomjestak, surogat, zamjena, ali i dopuna i unaprjeđenje. Riječ je o umjetnoj inteligenciji (AI) koja ima važne prednosti u odnosu na ljudsku inteligenciju.
Kod umjetne je inteligencije zapravo riječ o uređajima s ugrađenim kompjutorskim programima čiji su algoritmi sposobni oponašati ljudske aktivnosti, odnosno prepoznati pitanje, problem ili situaciju i dati prikladni odgovor. Sve što ona radi frapantno liči na ljudsku percepciju, analizu, prepoznavanje, pretraživanje, prikupljanje i obradu podataka, zaključivanje, učenje, planiranje i kreativnost, prilagodbu uzimanjem u obzir prethodnih situacija u kojima su ovi uređaji radili te iste poslove, kao i svojevrsni samostalni, autonomni rad samih tih uređaja (Europski parlament, 2023.).
AI uređaji pogodni su preuzeti na sebe dio onoga što su prije radili ljudi sami, pri čemu mnoge od ljudskih poslova rade brže i pouzdanije od ljudi. Ponegdje su njihovi rezultati već sada fascinantni, ponegdje su na razini kvalitetne pomoći ljudima, ponekad ih je lako demantirati, posebno ako smo ih pitali nešto konkretno za što nisu uspjeli naći u repozitorijima digitalnog svijeta ili iskombinirati adekvatni odgovor na pitanje koje im možda na prvu nije bilo jasno. Kako god bilo, umjetna inteligencija može već danas preuzeti na sebe niz poslova koje su prije radili ili još uvijek rade ljudi. To su mnogo složeniji poslovi, u usporedbi s onima koje rade standardni kompjutorski programi koji još uvijek traže dosta ljudskog rada u kombinaciji s osnovom koja je programirana. AI uređaji mogu napraviti crteže, stripove i slike, mogu pisati poeziju i seminarske radove studentima, mogu davati odgovore na brojna i raznovrsna ljudska pitanja, a sve s jednakom brzinom i podjednakom dozom (strojnog) entuzijazma. Nikad nisu umorni ni živčani, ne traže kavu, odmor ni dodatne bonuse ili bodove. Ne prigovaraju, ne zahtijevaju.
Što sve bi sustavi umjetne inteligencijemogli preuzeti u lokalnoj samoupravi? Ponajprije, puno vremenski zahtjevnih pretraživanja, analiza i povezivanja velikih serija odnosno baza podataka. Ako se želi formulirati određeni tip dokumenta, poput strategija, dokumenata o pojedinim javnim politikama, analiza lokalno relevantnih problema, i slično, ovi sustavi će moći napraviti više varijanti na kojima lokalni službenici mogu dalje raditi i usavršavati ih do one razine koja je dovoljna da bi ih se uputilo u formalne procedure donošenja. Nadalje, u analizama složenijih situacija, ovi sustavi mogu uputiti na mnoge varijable, moguće verzije interpretacije i područja traženja rješenja koja će službenicima pa čak i ekspertima olakšati rad, dati tom radu potrebnu širinu i obuhvat, smanjiti rizik izostavljanja nekih važnih varijanti, varijabli i indikatora, i slično. Eksperti za pripremu lokalnih projekata i programa u znatnoj će se mjeri moći osloniti na umjetnu inteligenciju. Umjetna inteligencija može izraditi prijedloge složenih ugovora potrebnih lokalnim samoupravnim jedinicama, kao i nacrte raznih obvezujućih dokumenata, poput statuta, općih akata, i slično.
Lokalni će političari moći pitati sustave umjetne inteligencije da im pripreme moguće varijante političkih programa, analiziraju programe drugih lokalnih političara, evaluiraju postignute rezultate, osmisle prijedloge mjera za unaprjeđenje stanja u nekim kritičnim područjima (primjerice, za zbrinjavanje otpada, pročišćavanje otpadnih voda, sprječavanje nestanka pitke vode) i štošta drugo. Ovdje se više ne radi o tome da službenici popunjavaju tabele koje automatski zbrajaju ili rade druge programirane računske operacije, nego o prilično kreativnoj i adekvatnoj te relativno pouzdanoj potpori složenim i velikim projektima za koje bi ljudi trebali potrošiti puno više vremena i energije.
Dokle i kojom brzinom će ići razvoj oblika umjetne inteligencije već sad možemo u osnovnim crtama predvidjeti. Ići će jako daleko, sve brže i brže. Svijet će za deset godina biti značajno drugačiji nego danas, a onaj za trideset godina ne bismo mogli ni prepoznati. Mnogi će današnji poslovi prestati biti ljudski, obavljat će ih sustavi i uređaji umjetne inteligencije. Lokalna će samouprava time dobiti na brzini, pouzdanosti, kvaliteti, a lokalna demokracija na inovativnosti i boljoj usklađenosti sa željama građana i lokalnih zajednica. Osim toga, neki od sustava umjetne inteligencije jeftini su i dostupni svima pa će se zasigurno i troškovi nekih sada skupih usluga (pripreme dokumenata, projekata i dr.) u budućnosti smanjiti.
Kad sam na jednom skupu održanom na Sveučilištu u Padovi potkraj 2018. godine iznio tezu da ćemo možda već za desetak godina raspravljati o pravima sustava umjetne inteligencije na licima tamo okupljenih studenata i profesora vidio sam iznenađenje. Neki su bili osupnuti, jer kako bi nešto što je čovjek stvorio kao pomagalo, uređaj, sustav za potporu, moglo dobiti prava. O ljudskim se pravima dugo i opsežno piše i govori. Prava životinja su u razvoju. Malo tko bi se dao uvjeriti da trebamo razgovarati i o pravima biljaka, ali bila bi to zanimljiva i vrijedna rasprava. Ono što se čini daleko, u nekom se trenutku primakne. Tako će i prava sustava umjetne inteligencije zasigurno doći na red. Hoće li to biti za deset, dvadeset ili više godina, to je manje važno.
Ali što ćemo onda s ljudima, ako sustavi umjetne inteligencije mogu biti brži, temeljitiji, prodorniji, ponekad i kreativniji od ljudi? Hoćemo li ih otpuštati iz gradskih, županijskih i općinskih uprava? Što će ti ljudi raditi, čime se baviti? Bavit će se nekim drugim poslovima, a i prijelaz prema novom svijetu umjetne inteligencije zasigurno će biti puno dulji i postupniji nego se sad čini. Tako je bilo puno puta u povijesti pa će biti i ovaj put. Prijelazna razdoblja, promjene i usavršavanja, nova, kreativna područja koja će ljudi preuzeti, sve će to osigurati da se lokalne sredine promijene nabolje, a ljudski rad učini smislenijim, kreativnijim i manje tegobnim. Bit će nam više izvor zadovoljstva nego sredstvo osiguranja puke egzistencije. Za to treba ispuniti i neke druge pretpostavke: ponajprije će trebati promijeniti načine zarađivanja za život, no to nije tema ove kolumne, jer je red i nju, kao i 2023. godinu završiti.
Želim vam svima sretnu i uspješnu novu 2024. godinu, uz obilje zdravlja, zadovoljstva i inteligencije. Prirodne i umjetne.
Ivan Koprić
