Udruga “Nada – Vrbovec“ za terapijsko i rekreacijsko jahanje osnovana je 2005. godine s ciljem promicanja psihofizičkog zdravlja osoba s posebnim potrebama, pravilne socijalizacije, kvalitetnog osmišljavanja i strukturiranja slobodnog vremena provedenog u prirodi kao i osvješćivanja i produbljivanja ekološke i humane svijesti te smanjivanja predrasuda prema osobama s invaliditetom.
Terapijsko jahanje je dio konjaništva namijenjeno i prilagođeno osobama s posebnim potrebama kako bi se postigli razni terapijski ciljevi.
Udruga djeluje na imanju Nade Zorko u Konaku. Tradicionalno seosko gospodarstvo pretvoreno je u privlačan ambijent u kojem su osim konja smješteni i brojni drugi ljubimci – od pasa i mačaka do magarca i ovaca. Djeca s posebnim potrebama na terapijsko jahanje dolaze još od 2002. godine.
Udrugu u operativnom smislu vode predsjednica Nada Zorko i tajnik Mladen Dakić, a pojedine poslove u organizaciji i realizaciji rada Udruge volonterski obavljaju njeni članovi ovisno o prirodi posla i osobnom afinitetu.
O Udruzi Nada, ali i konjičkom sportu te svim izazovima koje ovakav angažman donosi, razgovarali smo s Mladenom Dakićem.
Odakle ljubav prema konjima?
Ljubav prema konjima otkrio sam kao dijete. 1985. godine, kada sam imao 14 godina, poseban je to bio osjećaj kada sam ušao na Zagrebački hipodrom kojeg se sjećam i danas i kada sam upisao školu jahanja. Na selu kod bake pored Koprivnice, stalno sam boravio u štali s radnim konjima, sjedio na njima dok su orali po poljima, timario poslije rada, vjerojatno u genima nosimo ljubav prema konjima. Dosta su utjecali i western filmovi jer su konji uvijek prisutni. Prvi turnir koji sam odjahao bio je 1990. godine. Uglavnom sam se bavio preponskim jahanjem, tada sam bio član Konjičkog društva Zagreb. Pošto sam jahao za vlasnika koji je imao dresurne konje u Sloveniji, tako je počelo moje usavršavanje u dresurnom jahanju od 1994. godine kod trenera Alenka Keršića. Tada prelazim u konjički klub Pegaz i paralelno s preponskim jahanjem jašem i po dresurnim turnirima. Većinom u Sloveniji jer dresurnih turnira nije bilo u Hrvatskoj.
U kojim ste se konjičkim disciplinama natjecali i koji su vam najbolji rezultati?
Natjecao sam se u preponskom i dresurnom jahanju, a najbolji rezultati su mi u dresurnom jahanju 1. mjesto 1998. godine (prvo Hrvatsko dresurno jahanje nakon 50 godina), 2004. godine 3. mjesto na državnom prvenstu Hrvatske i 3. mjesto u Croatia cupu. Zatim sam 2003. godine osvojio 5. mjesto na otvorenom prvenstu Slovenije. 1997. i 1998. godine uglavnom osvajam sve dresurne utakmice u Hrvatskoj s konjem Dea (pet prvih mjesta u kategoriji M, osam prvih mjesta u kategoriji L). Nakon toga zbog bolesti konja više nisam nastupao na većim turnirima sve do 2004. godine.
U to vrijeme sam završio Konjičku akademiju u Sloveniji i dobio status učitelj – trener jahanja. Polažio sam ispit za preponskog sudca te završio edukaciju za instruktora terapijskog jahanja u organizaciji Hrvatskog saveza za terapijsko jahanje. Nakon 2007. godine vrlo rijetko se pojavljujem na manjim dresurnim natjecanjima jer kupovina dresurnog konja više nije moguća bez jakih sponzora, koji bi naravno i pratili jahača na većim turnirima. Inače, kao trener za sportsko jahanje treniram po drugim klubovima u Hrvatskoj dresurno i preponsko jahanje, u Vrbovcu vodim terapijsko jahanje i školu jahanja.
Kada ste došli u Konak i započeli svoj rad u ovom kraju?
U Konak smo došli 1998. godine, a Udrugu Nada Vrbovec za terapijsko jahanje smo osnovali 2005. godine. Udruga je osnovana s ciljem promicanja psihofizičkog zdravlja osoba s posebnim potrebama, pravilne socijalizacije, kvalitetnog osmišljavanja i strukturiranja slobodnog vremena provedenog u prirodi kao i osvješćivanja i produbljivanja ekološke i humane svijesti te smanjivanja predrasuda prema osobama s invaliditetom.
Želim naglasiti kako je terapijsko jahanje dio konjaništva namijenjeno i prilagođeno osobama s posebnim potrebama kako bi se postigli razni terapijski ciljevi što ovisi o vrsti oštećenja korisnika. Tu spadaju fizijoterapijski ciljevi, kao što su smanjenje spazma, razvoj ravnoteže I simetričnog držanja, fine motorike, koordinacije, održavanje I unapređivanje mišićnog tonusa; zatim psihoterapijski, kao što je izgrađivanje samopouzdanja, motivacije, zadovoljstva te razvoj emocionalne inteligencije, ali i socioterapijski ciljevi uspostavljanja komunikacija te razvoj socijalnih vještina i osjećaja pripadnosti grupi.
Čime se sve Udruga Nada bavi, odnosno što nudi posjetiteljima?
Naše aktivnosti uključuju terapijsko jahanje za korisnike u svim njegovim oblicima – hipoterapija, rehabilitacijsko i rekreacijsko jahanje. Također nudimo pružanje terapijskih i rehabilitacijskih tretmana za osobe sa invaliditetom, individualno i grupno psihološko savjetovanje za korisnike programa i volontere, poduku volontera o pomaganju osobama s invaliditetom, kao i organizaciju savjetovanja, predavanja, seminara i drugih skupova o problematici osoba s invaliditetom, terapijskom jahanju, pomaganju u terapijskom jahanju, i općenito o konjaništvu. Tu je i edukacija stručnog kadra za provođenje programa terapijskog jahanja. Dakle, brojne su aktivnosti u našoj udruzi.
Naš opći cilje je unaprijediti kvalitetu života djece s teškoćama u razvoju, osoba s invaliditetom, te ostale djece i građana uključene u projekt; dok su specifični ciljevi unaprijediti psihofizičko zdravlje djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, omogućiti socijalnu integraciju djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, te potaknuti mlade na socijalnu osjetljivost i volontiranje u zajednici.
Udruga Nada u svoje terapije uključuje konje koji iznimno pomažu djeci s cerebralnom paralizom, downovim sindromom ,multiplom sklerozom, pa i autističnoj djeci. Konj ima kretnje slične ljudskima te se s jahanjem razvijaju sve skupine mišića i potiče se cirkulacija.
Uz bavljenje konjima, imate li kakvih drugih hobija, ima li uopće vremena za neke druge interese?
Uglavnom baš nemam previše vremena, ali se nađe vremena za bavljenje nekim hobijima. Član sam udruge glazbene škole Mikrofon star gdje imam satove pjevanja i klavira. Također sam član više udruga koje se bave radionicama za amaterske glumce, jer sam kao klinac bio član Zagrebačkog kazališta mladih kod voditeljice Zvjezdane Ladike, ali nakon odlaska na hipodrom sve je nekako otišlo u drugi plan.
Okosnica vašeg rada u udruzi je terapijsko jahanje. Što ono uključuje i koje su koristi?
Terapijsko jahanje je uporaba konja i aktivnosti orijentiranih prema konjima u svrhu postizanja različitih terapijskih ciljevai to kognitivnih, fizičkih, emocionalnih, socijalnih, edukacijskih i bihevioralnih. Korist od terapijskog jahanja mogu imati osobe svih dobnih skupina, s različitim oblicima fizičkih, mentalnih i/ili emocionalnih oštećenja. Nije točno poznato kada je terapijsko jahanje postalo posebna disciplina. Postoje povijesni zapisi o invalidima koji su jahali konje čak i u drevnoj Grčkoj. Čak i tada se davalo na znanje kako jahanje nije samo oblik transporta već sredstvo za poboljšanje zdravlja i kvalitete života osoba s hendikepom. Prije stotinjak godina Engleska je prepoznala jahanje za onesposobljene kao koristan oblik terapije i ponudila terapijsko jahanje ranjenim vojnicima u Oxford bolnici tijekom Prvog svjetskog rata. Do 1950. godine britanski fizioterapeuti su istraživali mogućnosti jahanja kao terapije za sve oblike invalidnosti. Britanska udruga terapijskog jahanja, The British Riding for the Disabled Association (RDA), osnovana je 1969. uz entuzijastičnu potporu kraljevske obitelji i to bilježimo kao važan događaj za terapijsko jahanje.
Hipoterapija (fizikalna terapija na leđima konja, koja koristi konja kao terapeuta) razvila se kao medicinska grana priznata u brojnim zemljama. Terapijsko jahanje je priznata i poznata metoda za poboljšanje života onih koji odbijaju dopustiti bolesti i invalidnosti da ih ograniči.
U kojoj mjeri sudjelujete u zaštiti autohtonih hrvatskih pasmina?
Sudjelujem u nastupima sa Lipicanskom baroknom raskoši, to je udruga koja radi predstave s Lipicancima po uzoru na bečku školu jahanja. Predstavljanjem Lipicanaca kao autohtone pasmine naše zemlje želja nam je sačuvati tradicija uzgoja Lipicanca. Želja mi je uvrstiti Hrvatskog posavca u program terapijskog jahanja koji je isto autohtona pasmina, a idealan je u ovu svrhu.
I za kraj, koje sve životinje imate na svojem imanju?
Na imanju imamo deset konja, dva magarca koje smo spasili loše sudbine, sedam pasa i pet mačaka. To su inače napuštene životinje koje smo udomili, a zbog loše financijske situacije nismo baš u mogućnosti širiti broj članova farme, jer se ne bavimo prodajom, svi naši stanovnici žive do kraja života i umiru prirodnom smću.
